Bolje da ljulja nego da žulja

Hoklica. Bolje da ljulja nego da žulja. Narodna izreka koju moj đed, čoek iz naroda, nikada nije razumio.

Šta bi radio čoek koji se budi prije pijetlova i zadimi iz lule prije odžaka? Čoek bi možda založio vatru i uključio tv za jutarnju partiju turbo folka - ''gorenja naroda'', ali moj đed ne.
On uzme praznu kutiju duvana i krene u lov na eksere. Nema oružje jer plijen ne pruža otpor. A plijen koji ne pruža otpor i nije neki plijen. Dostojanstveno je potčinjen, a tako i izgleda. Svaki ekser koji je moj đed ikada našao na stotinu metara makadama bio je kriv i rđav.
-Nije za baciti, malo čekićem desno, malo lijevo i prav ka strijela- mislio bi đed. A nije pomislio da je nekome, sa razlogom, bio za bacanje.
Pune kutije eksera nijesu bile predviđene da izdrže toliku masu, pa su se cijepale, bušile, padale... A baba ih lijepila, krpila, dizala i kupila.
-E đede međede, jednom ću ti ih metlom u šaht povuć'.
I da jes baba omela prosute eksere, opet bi ih bilo dovoljno. Kao da su našom ulicom išli turski karavani a ne partijski plaćenici svake prestupne godine.

Đed je pravio hoklice različitih oblika i namjena. Uzimao je po dvije kratke, široke daske za noge, na njima položio treću i spojio ih rđavim ekserima. Da bi hoklica dobila svoje mjesto među hoklicama za stidne goste, samo je trebalo da su joj noge jednake dužine. Đed ne vidi, odavno. Ni sa naočarima koje stavlja da bi vidio, pa često nije uspijevao da vidi da nešto ne štima u dužinama na metru.
-A, sunce ti tvoje...pu, mjerio sam te tri puta prije no što presjekoh.
Skoro nikada nije bilo ljudi u blizini dok on radi, ali posebno tada bi osjetio da ga neko posmatra dok griješi i morao se razgriješiti. Dobre hoklice su bile teme njegovih razgovora.
Zato bi uzeo okrajak drveta i nadomjestio nedostatak jedne noge. Onda bi sjeo na hoklicu i malo izvio glavu unazad. Ravno, stabilno. Protresao bi kukovima. Ravno, stabilno.
Mene niko nije pitao.
-Ajde, sunce babino, sjedi ođe, presvisnuh od tvog skakanja po tim kršima. Sjedi malo, dijete!
Kada su na hoklicama stajali šporeti bilo je svejedno da li su ekseri dobro zakucani u položeno drvo na vrhu. Kriv se ekser teško zakucá! Ali kada su unučad poređali po njima, viđeli bi meškoljenje, skakanje, iscijepane pelene i šortseve. Zvali bi nas nemirnima, na majku. A stariji gosti nijesu htjeli žaljenjem da uvrijede domaćinsku kuću đeda i babe. Tada bi nas poustajali a oni su dolazili, sjedali, popili čašicu rakije, ustali jednom, pogledali među noge na hoklicu i nastavili da sjede mirno dok ne odu.
Đed bi ih gledao zadovoljno, sa duvanom u ustima, i razmišljao kako njemu sad tu neki ljudi sjede, ljudi iz grada došli kod njega, i sjede na njegovim hoklicama. Sjede tako dok ne odu. I piju rakije i smiju se.

Mi đeca smo se gubili po dvorištu, vatali mačke i klackali se na đedovim najnovijim hoklicama. To je serija koja je tek trebala da prođe kroz nadogradnju i nađe se na trotoaru ispred kuće.
Što se mene tiče, đede, bolje da su ljuljale.

Istinita priča.
Nije za takmičenje.