Prijava
  1.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Tvoje malene šake stežu malj, ili sekiru. Stojiš na blatnjavoj, krvavoj podlozi koja se puši od vrele vode koja ju je prelivala do malopre. Oči u oči s tom nakazom od 220 kilograma. Ona razjapljuje čeljusti, vrišti u tebe. Možeš gotovo da osetiš njen dah na svom licu. Očnjake joj obliva krv koja se sliva s njuške u koju je duboko usečena sajla.
    Odjednom čuješ:
    -Udari sine, udari je najjače što možeš. Baš tu, po sred čela!
    -Ne plaši se kumiću, biće lakše iz godine u godinu...
    -Hajde sinovac, stegni muda. Moraš da postaneš ČOVEK!

    Čovek rekoše. Zar se tako postaje čovek? Zabijajući malj u lobanju papkara. Možda je utihnuće vriske i tup zvuk pucanja lobanje inauguracija novog člana ljudske zajednice. Možda je gusta i tamna krv koja lije iz grkljana da bi se skašila u bari pored, lubrikant koji će potpomoći kretanje mladog čoveka kroz okrutni život. U svakom slučaj, povici mog oca, strica i kuma bili su gori od vriske te odurne životinje. Bili su nadmeni, bili su meni neshvatljivi, bili su GORDI.

    Bilo kako bilo, zvanično sam "čovek" od svoje desete godine. Sada sam i student, odlazim na glasanje, učestvujem u žučnim raspravama na mnogim slavljima širom sela. Moje mišljenje se uvažava, naročito od strane oca, kuma i strica. Ali opet, pre neki dan su mi pretukli druga, dok sam to posmatrao. Nisam ništa učinio, plašio sam se. Video sam devojku koja je dobila napad epilepsije, baš pored mene, na ulici. Nije bilo nikog u blizini, osim mene. Obišao sam je i nastavio svojim putem. Plašio sam se, ili mi možda nije bilo ni stalo do toga. Baba mi se razbolela, često pita za mene, kad ću doći. Nisam je obišao više od godinu dana, plašio sam se blizine bolesti, očaja i nadolazeće smrti. Umrla je pre neki dan, kažu pitala je za mene neposredno pre toga.

    Da, ja sam ČOVEK. U punom sjaju svih pratećih karakteristika. Plašljivac, loš prijatelj, loš unuk. Nadmeni član društva koji misli da je nešto naročito samo zato što je masakrirao svoju kobasicu i kremenadlu kad mu je bilo deset godina. Možda će jednom "čovek" biti nešto više od toga. Ideal vredan dosezanja. Cipela vredna nazuvanja. Do tada, ostajmo gordi i UDRI PO SRED ČELA!

    Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.

  2.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

             Čovek? Šta znači to? Hodati na dve noge? Imati moć govora? To može i papagaj. Biti pametan? Ne baš. Čovek je nešto drugo. Nešto što ga razdvaja od ostalih životinja.

             Sneg do kolena. Više ne hladan, osećaj se ko zna kad izgubio u mojim nogama. Ipak, one same idu. Bez ikakve veze sa glavom, one rade svoj posao. Glava puna misli. Da pukne! One lete bez ikakvog reda, sudarajući se sa oštrim albanskim vetrovima, koji poput žileta režu meso preteći da ogole kosti. Tišina u masi kao na kakvom sprovodu. Sami sebe pratimo do groba, bez ikakve nade da će nas nešto okrenuti od smrti. Čuju se samo fijuci vetra i sneg pod našim nogama. Ponekad neka psovka. Psuju ljudi cara, kralja, sudbinu, sebe, sve živo i mrtvo. Psuju Boga, od koga takođe traže pomoć, Sunce koje ih ne greje ko zna od kad, hleb koga nemaju...
             Ah, hleb... Sladak li je kad ga majčine ruke umese... Gorak li je kad je suzama zaliven, onaj vojnički. Obično parče ispečenog brašna sa vodom, služi samo da te drži još malo pre nego li ti metak presudi. Eee, da je bar tog gorkoga. Pa nek je kao pelin, samo da creva ne zavijaju kao izgladneli kurjaci u planini. U sebi psujem kralja, kud nas ne povede u leto preko ovih planinčuga, bar da travu pasemo kao i druge ovce, ne da gladni idemo na klanje. Vetar kida meso.
             Pade mrak. Skupljen kraj jednog palog debla koje mi služi kao jastuk ne mogu da sklopim oči. A voleo bih. I da ih ne otvorim više. Tako je lakše, velim sebi. Žmurim i gledam svoja stada. Rasuta po zelenim livadama, dok ja naslonjen na staru krušku grickam travku. Jedno nemirno jagnje trčkara okolo, dolazi do mene da me onjuši. Hrabo li je, i radoznalo. Gleda me krupnim očima i zableja. Majku mu, kao da ga čujem. Opet. I opet? Otvaram oči. I opet ga čujem. Poludeo si, Milorade, velim sebi i sklapam oči opet. Ma čujem ga ja, nego šta! Da li ga Radovan čuje? Radovane, budi se. Budi se, ludače! Eee, Radovane... Sutra ću mu krst napraviti. I popu ću dati očev sat da ga opoji. Ama, odakle se čuje ovo jagnje?! Kroz šumu i mrkli mrak pratim zvuk. Koliba. Arnautska. Uzimam pušku i približavam se polako. A sav drhtim, koj sam moj pošao sam. Budala. Kad me vide Arbanasi gotov sam. I neka. Kroz prozor dopire slaba svetlost lampe. Jagnje sve jače zapomaže, oseća da se gladni kurjak približio. Škripa vrata me preseče i brzo digoh pušku spreman da opalim. Iz tople kolibe izađe žena. Mlada, nema više od šesn'est. Da li je ovo delo Nečastivog? Da li me Bog kuša? Devojka stade i prestravljenog lica gledaše me. Kao jagnje svog izgladnelog vuka. Čekajući da je režeći uhvatim i raskomadam oštrim očnjacima. Držala je nešto u rukama, stezala ga uz grudi kao najvrednije blago. Jagnje se dralo. Gladan sam, njegovi me krici teraju da ga zakoljem i pojedem živog tu, odmah. Devojka, bez ikakvog zvuka, sleđena, krupnim očima me je gledala. Ah, kako boli taj pogled, više od promrzlih nogu i švapskog olova. Dete zaplaka. Skrenulo je pogled mlade Albanke sa mog lica i ona mu šapnu nešto, ljuljavši ga tu sama, nezaštićena. Jebeš ovo, Milorade. Vraćaj nazad. Jagnje utihnu.
             Umro sam sutradan. Nađoše me kako sedim na onom deblu pored Radovana gledajući prema kolibi. I pop me opoji dok nas zatrpavaše snegom. Ko bi rek'o, pokvarena matora jajara je za džabe to uradila.
             
             Čovek? Da li životinja, kurjak il' ja'nje? Da li nešto... Ako sam ne vidiš, ne umem ti ja to objasniti, sinovac.

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.

  3.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Ustajem i predajem rad.
    - Evo profesorka, ne kapiram ja ovu temu.
    - Ali probaj bar...
    - Ma jebe mi se.

    Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.

  4.    

    Čovek. Kako to, Gordo, zvuči?

    Mlada žena je ležala na boku, gola, sa čaršavom preko stomaka, otkrivenih dojki. Nogu savijenih u kolenima, dok je koščati deo leve pesnice grizla jako zubima. Gledala je u stari budilnik na navijanje na natkasni koji je pravio ravnomerne zvuke. Kazaljke nikako nisu išle unazad.
    Po ko zna koji put je premotavala na taj kobni trenutak od pre 20-ak minuta kada ju je nabreklo koplje građevinskog radnika abdominalno proburazilo bez imalo milosti, načinivši ženu od nje.
    Ništa više nije osećala.

    Kopljanik, okrenut na suprotnu stranu, je spavao teškim snom spokoja, kao posle istovara 10 tona beočinskog cementa.
    Nesnosno je hrkao i Gordana je imala osećaj da se nikada neće probuditi. Ili bar ona to nije želela. Štaviše, sve više se zanosila mišlju da mu olupa onaj budilnik o glavu.

    Spavač najedared zaropta sitno, pa i to stade. U tišini, iz grla mu se začu visokofrekventni, tanani ton, nalik onom koji pravimo pri velikom naprezanju.
    Sobom se iznenada prolomi prasak suvog prdeža, sjuren munjevitom brzinom iz srednjeg dela debelog creva, takvom silinom, da se Gordana namah preplaši. Vlasnik zvuka kroz san zadovoljno zamljacka ustima, te uz poluosmeh nastavi sa jednoličnim, tročetvrtinskim hrkanjem, dok je sobu ispunjavao nesnosan smrad čovekove utrobe.

    E, tako to, Gordo, zvuči.

    Gorda ščepa budilnik sa obe ruke.

  5.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Petao zakukurika i diže se sen noći, nežno kao ručica detinja, sav živi svet ispusti deo svojeg života i od toga nasta magla i rosa. Još jedan dan bliže kraju. Plašt noći poprimi oblik i gustim velom pruži poslednji otpor Suncu. Opet se začu petao...

    Kamen dotače srp i čelik popusti, sitna prašina diže se u haotičnom plesu sa svetlošću koja se u snopovima probijala kroz zavesu. Varnica, jedna, dve, kamen popusti i ples se nastavi. Hrapavi prsti mahnuše i dodaše tempo, kovitlac prašine i svetlosti, božanske lepote.

    Oštar srp položi na tronožac i zemljanim podom nastavi za mirisom slanine, jaja i mladog luka. U prostoriju je ušao sa veselim osmehom, uvek ga je imao dok slanina cvrči u tiganju. Lagano spusti usne na njen vrat a ona se naježila još dok su brkovi žarili teme. Dve tri reči pa kikot. Na prašnjavom kredencu stajao je satljik rakije, nije imao prašinu. Kad ga snažna ruka sa tragovima borbe kamena i čelika dohvati on propeva, propeva penušavim zlatnim vencem. Tup udarac stakla o drvo. Poteče nektar i stakleni predmet ožive pa polete u zagrljaj svome tvorcu i napoji ga rakijom.

    Kad se treći put petao oglasi srp zaseče snop zlatnog žita. U talasima je klasje padalo u naručje, željno zagrljaja znojavih ruku. Dva puta zaklikta orao i nastavi da kruži oko Sunca u zenitu. Sparina i žega nastadoše a sve krupnije kapi znoja natapaše plodnu zemlju. Prvi lahor probi kroz mokru košulju i srp se umiri, pogled potraži paperjaste oblake na horizontu pa živac iznad oko zaigra. Dok se srp usijavao, hladan vetar odnese misao o odmoru. Mišići su se grčili a šajkača cedila od znoja, a zatim se mali hlad kruške proširi i uhvati celu udolinu. Noć je uzela a dan će vratiti...

    Poslednji otkos pade uz prasak groma, zemlja se zatrese i nebu bi žao pa zaplaka. Nebom se prolomi svetlica i zvuk biča proguta još jedan udar groma. Dva rogata vola napeše jaram i jednogodišnji trud poče da se kotrlja ka ambaru.

    Mačak ispod strehe uplašeno je gledao domaćina kako trči preko dvorišta. Bele kuglice su skakutale po utabanoj travi, njegove žive oči ispratile su svaku, srećno pogladi brk kad shvati da je na suvom i sigurnom.

    Plamen sveće ožive senke, miris tamjana probudi glad. Obla senka donese krčag vina i nasu u pehar i masni umorni prsti podigoše pehar:
    - U mlinu se nadomiljalo, u naćvama nakuvavalo, u peći nadopecalo i svima nadotecalo! Gde ove godine, tu i dogodine!
    - Grehota je raditi o hrani a biti gladan. - Mrve hleba posuše pod i poče obed...

    Oštar miris duvana ispuni prostoriju, munja raspara crno nebo, sveća dva puta zaigra i čovek se glasno nasmeja.

    Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".

  6.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    U pačjoj nam zadali školi
    Misao onog što čelik kalio
    Jebeš mi sve po spisku
    ako se Diši ne budem žalio

    Maksimu gordo zvuči
    Diogen ga tražio svećom
    Jebem ti ovakve teme
    Aj pa nek mi ja sa srećom

    Vo vjeki vjekova
    Da jebe rak raka
    Od majmuna čovek ne biva
    Dok obrnuto šljaka

    Ko čovek se rodiš
    A kakav ćeš mreti
    E to stalno moraš
    Imat na pameti

    Više volet igru
    Od pobede, uspeha, sjaja
    Da bi pravi čovek bio
    Moraš brate imati jaja

    Čovek za raju igra
    I po cenu Vratnika
    Plaši se samo sebe
    Ne i od drugih ratnika

    Junak se brani od drugih
    A čovek druge od sebe
    Pritom znajući dobro
    Da će zbog toga da najebe

    Šta znači čovek biti
    E to je prava tema
    Čovek je prosto čovek
    I druge definicije nema

    Evo učo ovo je
    Pismen moj zadatak
    Zadaj lakši sledeći
    Jebo li te patak

    Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.

  7.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Gordo?!
    Let me see, što bi rekō moj profesor.

    Gordost je jedan od smrtnih grehova, te bi se u tom svetlu moglo reći čovek, kako to (po)grešno zvuči.

    Evo kako gordost vide oni
    koji bi da nam pokažu put:
    "Obeležja gordosti su nadmenost i prezir prema bližnjima, kao i nemar za ispovest, dok je gordost sama po sebi čoveku neprimetna, budući da je to najfinija strast, koja je obmanula čak i svetlonosnog anđela i dovela do pada na Nebesima. Na ovoj strasti počivaju i druge, kao zdanja na temelju koji je skriven pod zemljom."

    S obzirom da nisam rob dogmi, naročito ne svedok, samim tim ni testis, što za krajnju posledicu ima da nisam jaje, ne bih se bavio ovim aspektom gordosti, mada bi mi bilo lakše da iznesem primere.

    Bliži mi je onaj finiji prustup, gde gordost podrazumeva neki pitomi ponos, baziran na velikim delima, korisnim mikrookruženju ili široj zajednici, a koji se prepoznaje još kod Diogena i Seneke.

    Ponosim se svojim prijateljima i mnogim gotovo anonimnim ljudima, kao što su Marina Moračanin, konobarica, Dragan Nikolić, policajac ili
    Milenko Obućina, ubogi starac, koji su već zaboravljeni, a učinili su nešto veliko, što bi se u normalnim okolnostima podrazumevalo.
    I mnogi koji su rizikovali život spasavajući tuđi. Ponosim se sobom jer pripadam istoj vrsti.

    Biti čovek ne znači pripadati vrsti homo sapiens. Ne samo to. Nije dovoljno da organi budu raspoređeni prema zadatom modelu. Moraju i da funkcionišu u modu karakterističnom za čoveka. Za Čoveka! Makar
    organ koji favorizuje čoveka kao najinteligentnije biće u poznatom delu Univerzuma, mozak, zbog čijeg korišćenja, ili
    nekorišćenja, ljudi postaju poznati.

    Čovek je u proseku
    inteligentniji od svinje, ali to ne znači da je svaki čovek inteligentniji od svake svinje.

    Mnogi ljudi su obeležili vreme u kom su živeli, ceo svet je čuo za njih. Ne uvek po dobrim delima. Neko kao čovek, a neko kao svinja.

    Svejedno su bili veliki, to više u svojim očima, što su više štete naneli civilizaciji.

    Postoji i verzija "čovek, kako to gorko zvuči". Ne slažem se, a ne bi se složili ni ljudožderi.

    Proudly yours, S. O.

    Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".

  8.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Šta je to čovek? Ako je gordost nazvati se čovekom, dobro bi bilo znati šta je čovek.

    Steva Kec je bio veliki gospodin. Nadimak je dobio od karte, htela ga. Od karte je napravio i kuću, najveću u kraju, benzinsku pumpu, počeo da uvozi cigarete, napravio privatnu televiziju. Pričalo se da radi i sa drogom, al niko nikad nije dokazao. Radio i sa kamatama, to je bilo dokazano ko zna koliko puta u Hitnoj.

    Kada ne uvozi ono što mu je išlo u kamionima (a šta je to bilo u kamionima, samo je on znao), Steva je davao. Obilato. I voleo da svi to znaju. Kad uđeš u njegovu kancelariju, bila je prepuna plaketa i raznih zahvalnica koje su mu visile po zidovima. Najviše je voleo da se hvali kako daje na zidanje crkava. A hvalio se. Onako prostački, vulgarno. Imao si utisak da je davao više da bi znali da daje, nego što mu je stalo do onih kojima je davao. Valjda još jedan vid marketinga, šta li je.

    Imao je i sina. Dečko kao jabuka. Kupio mu Steva i najbolji motor, sa najvećom kubikažom. Tim motorom je jedno veče podleteo pod kamion koji je stajao na sred puta. Imao je samo dvadeset godina. Pričali su oni koji su izašli na lice mesta da je sudija posle tog uviđaja uzeo tri dana odmora. Istražni, koji je sve do tad video. Sahranili malog u zatvorenom sanduku.

    Steva se povukao iz naroda na jedno mesec dana. Firme mu radile, uzeo on pametne ljude da ih vode, al njega nigde. Svi su mislili da će da ode u ludnicu. Mnogi su jedva čekali.

    Al vratio se Steva u firmu. Nosio bradu i crninu, ali i iznutra se promenio. Oprostio lihvarske kamate i tražio samo glavnicu da mu vrate. Jedini uslov mu bio da mu pomenu sina. Prodao sve poslove sem televizije i pumpe. Počeo da posećuje one crkve za koje je davao pare, ode i na liturgiju jednom u dva - tri meseca.

    Danas ga znaju kao čoveka koji više voli da bude u sirotištu nego bilo gde. Daje pare, vodi decu na ekskurzije, kupio im i konja. Na neki način, sva su ta deca sada njegova. Hoće ga para i dalje, kao i uvek što ga je htela. I svi siromašni u celom kraju žele da ima što više, jer Steva Kec radi za njih.

    Deda Dobri iz Bugarske je prosjak. Kada mu neko da neku paru, on mu napravi naklon do zemlje. Da li je u pitanju dete, da li je u pitanju stara osoba, Deda Dobri se svima klanja. Ako treba pomoć, deda Dobri pomaže. Bez naknade. Svi ga vole.

    Ali ono što su tek skoro saznali, jeste da Deda Dobri sve što dobije od prosjačenja daje da bi podigao manastir. I Deda Dobri je jedan od najvećih donatora tog manastira u Bugarskoj. Taj Deda Dobri, koji nema svoju zaradu, koji se klanja za svaki cent drugima, koji spava na ulici i jede ko zna šta, najveći je donator jedne kuće koja služi svima. Verovao ti u tu neku višu silu il jok.

    Steva Kec je postao čovek. Nije bio, ali je postao. I Steva Kec ne priča da je čovek, drugi to pričaju o njemu. Čovek je titula koja nije ni nasledna, niti može da se kupi. Deda Dobri je čovek mnogo duže nego Steva Kec. I o Dedi Dobrom su pisale novine, mada niko od novinara nije ni probao da istraži ko je i šta je Deda bio pre toga. Ali, kad jednom postaneš čovek, nije bitno ni koliko si dugo čovek, ni šta si bio i radio pre toga. Bitna je titula čoveka koju nosiš.

    Šta je čovek? Ne znam. Možda niko i ne zna. Ali znam da je to titula, koju ti drugi dodele, kao orden. I znam da taj orden nit možeš da kupiš, niti možeš da ubediš druge da si čovek. Drugi ti dodeljuju tu titulu otkad je sveta i veka.

    I upravo zbog toga je najveća gordost kad samog sebe nazoveš čovekom.

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.

  9.    

    Čovek kako to gordo zvuči

    Te noći nekih 1400 grama nervnog tkiva smještenih u mojoj lobanjskoj duplji opet su me uspjeli iznenaditi svojom sposobnošću da budu nesposobni.
    Naime, puna dva sata kroz moju glavu prolazila je muzika iz starih kasetaških pornića a sat vremena prije toga proveo sam u unutrašnjem monologu u kojem sam pokušao doći do zaključka sa koje strane se zapravo postavlja lenjir prilikom mjerenja dužine polnog uda.

    Rekoh: „Jeb'o me ko me dade ovakvog,“ i odlučih da ispurnjam.
    Krenuh otvarati kutiju švercovanog Ronhilla u kojoj zatekoh samo jedan cigar. „Kad prije?“ – pomislih.
    Pomalo razočaran ga zapalih, povukoh jedan dim i lagano se okrenuh u stolici na točkiće a zatim pogledah prema prozoru i vidjeh da jutro samo što nije. Kriviću vrijeme... Njega uvijek nekako nedostaje.

    Kada posmatram stvari ovako retrospektivno shvatam da meni zapravo uopšte nije falilo vremena ili mi ga bar nije falilo koliko volje da počnem raditi stvari na vrijeme. Tu osobinu još uvijek nijesam uspio iskorijeniti, barem ne u potpunosti i zbog toga, te noći, još 24 časa života iskorištena na krajnje neproduktivan način su zauvijek otišla u nepovrat.

    Minut purnjanja za još jedan propali dan. Minut purnjanja i muzika se stišala taman dovoljno da mogu početi da pravim planove za sjutra.
    A onda: „Datum,“ ta riječ mi prođe kroz glavu i presječe mi mozak u nivou epifize.
    Ne sjećam se sad tačno koji je bio dan u mjesecu, niti koji je mjesec uopšte bio u pitanju. Samo znam da je bila subota ujutro i da sam odlučio odložiti ekskurziju u novi hrabri svijet za poslije vikenda obzirom da je poneđeljak blizu a to je jelte dan za promjene.

    Ipak, nešto me je mučilo. Na trenutak mi prođe kroz glavu da komšija Pero sjutra neće pauzirati. Ne, komšija Pero će sjutra odvesti krave i konje na livadu da pasu i zaliti baštu i skresati kivi kako mu ne bi razjebao krevet za lozu i uz to obići pola komšiluka da vrati alat koji je posudio i da vidi treba li kome što pomoći.
    Ni moj kolega Mile neće pauzirati. Spremaće ispite i odraditi domaći koji je ostao sa vježbi. Vjerovatno će usput naučiti i koju nastavnu jedinicu unaprijed. Bole ga kurac.

    Ali ja ću da pauziram, jer ja sam čovjek a ne Pero ili Mile. Nemojte me pogrešno shvatiti ali ja imam osjećaj da se oni trude biti nešto što nijesu... Trude se biti nešto više od čovjeka, rekao bih uzaludno jer čovjek je samo gomila ugljenih hidrata, lipida i proteina koja je svjesna svog postojanja i sposobna za reprodukciju. Dobro, ima još ponešto što ide uz to ali to je sasvim dovoljno da bi bio životinja a obzirom da moja eksterna morfologija posjeduje karakteristike prosječne ljudske (prim. aut: ako ne i bolje) i da čovjek pripada životinjskom carstvu, zadovoljiću se time. Uostalom moji su me uvijek učili da je najbitnija stvar u životu biti čovjek a na osnovu navedenog, jajesam.

    „Čovjek, kako to gordo zvuči,“ pomislih. Tako daleko...
    Spustih se u prizemlje i otvorih novu kutiju cigara. Zapalih jedan i vratih se u potkrovlje da ispurnjam posljednji cigar pred spavanje. Ugasih ga u već ionako prepunu pepeljaru. Filter drugog cigara se zapalio i smrad se počeo širiti po sobi. Boli me kurac, sve je za ljude.
    Skinuh potkošulju i ostadoh u širokim boksericama u kojima su mi se muda dovoljno opustila da prije nego utonem u san odigram jednu partiju džepnog bilijara.
    Učinih tako i zaspah.

    Te noći sanjao sam plavog kita. Bio je ogroman. Više desetina puta duži od mene. Bio je savršeno svjestan svog postojanja i sposoban da ostavi potomstvo. Bio je još veća gomila šećera, masti i bjelančevina od mene. Bio je veći čovjek nego što ću ja ikada biti.

    definicija je napisana za takmičenje "pačija škola," brateee

  10.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Biti čovek ne znači samo davati novac prosjaku na ulici i spašavati kišne šume od istrebljenja zarad viših ciljeva. To je samo vrh ledenog brega zagreban sekirčetom a ispod toga čeka veliki ledeni blok koji tek treba biti istražen.

    Čovek je prestižna titula koja obuhvata ceo spektar stvari koje treba uraditi u životu kako za sebe tako i za druge, nesebično pomagati običnim ljudima, biti ljubazan, plaćati svoje račune na vreme, biti pošten i nasmejan tokom čitavog dana.
    Sigurno sad mislite da ste videli baš takvog čoveka na ulici ili ga sreli u samoposluzi kad vas je propustio na kasi. Niste. Niste ni prošli pored čoveka, jer taj isti čovek će vam uterati kurac do bubrega čim budete sami i on ne bude imao publiku da ga potapše po ramenu i kaže "TO MATORI!!!"
    Ako obuhvatite sve slojeve društva vremenom shvatite da su ljudi apsolutni nelordi koji gledaju samo svoju guzicu i podmeću nogu drugima zato što su ljubomorni na tuđ uspeh.
    Hoćete da registrujete kola, ne može fali ti jedan papir. Odvedete bolesno dete kod lekara, ne možeš da ga lečiš, istekla ti knjižica. Odneseš knjižicu na overu, ne može firma ti nije uplatila zdravstveno. Odeš u firmu, privatnik te laže da će sve biti u redu i pomeri ti rok za isplatu.
    Koliko god se trudio da ti budeš čovek, da razumeš, pomogneš, shvatiš nekoga vremenom i sam postaješ nelord i kažeš sebi jebo ovo kad mogu svi biti govna biću i ja i tu sve krene nizbrdo otkažu kočnice ljudskosti i čovek poput kamiona od dvadeset tona se sjuri nizbrdo i sudari se sa zidom a iz prikolice se prospu po putu sve osobine koje je imao da ih drugi gaze i razvlače poput gavrana koji je video nešto lepo, mirišljavo i svetlucavo da viri i odneo to kod sebe u gnezdo.

    Koliko god se ti sam trudio da budeš čovek i koliko god gledao sebe i druge nazvaće te budalom. Nazvaće te majmunčinom i pašćeš kao kula od karata i stati na njihovu stranu dok će te oni dizati u nebesa ti ćeš sticati lažnu sliku o sebi dok je realno stanje stvari sasvim drugačije.
    I posle svega zapitaj se da li si čovek? Jesi li?

    Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".

  11.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    „Ne dozvoli da ti kukavičluk obraz uzme i ...“

    Koliko god se trudio nije uspevao da se seti ostatka đedove rečenice na rastanku. Odneo ju je vetar s Gučeva, a sakriše je talasi valovite Drine. A s one strane Drine, nikad lepše i zelenije nego tog leta, činilo mu se, udarila sila i aluždija, da pregazi, otme i satre sve što mu u životu beše drago.

    I zaista, hrabrosti mu nije manjkalo. Onomad, u pomamnom jurišu na Kosanin grad, tamo na vrh Cera, sam zarobi celu posadu jednog austrougarskog topa. Carski soldati se dadoše u beg, ali ih jedno njegovo resko: „Stoj ! Ne mrdaj !“ ukopa u mestu. Beše začuđen otkud to da ga razumeju, sve dok jedan od njih ne promuca: „Nemoj, brooto, mi smo naši ...“ Ubrzo saznade da su golobradi momci, njegovi vršnjaci, mobilisani tamo negde u Bosni da služe bečkoga ćesara. I sažali mu se srce ratničko, te ih sprovede u komandu. Malo zatim, Obilićeva medalja za hrabrost zasija mu na grudima. Lično mu je vojvoda Stepa prikopča na šinjel. Srce ovoliko, hoće iz grudi da iskoči. Požele da je soko, da poleti sa vrh Cera i sleti u Tičar-polje da ga vidi đed.

    A onda, ratna sreća se okrenu. Počeše ogorčene borbe, ona sila i aluždija se učetvorostruči, Austrijancima se priključiše Švabe, a pomoći niotkuda. Saveznici izdadoše, seme im se iskopalo dabogda. U jednom od brojnih povlačenja i pregrupisavanja, nađe ga sestrino pismo i ubode ga u srce poput tesaka. Jedina beše preživela kaznenu ekspediciju. Tri dana se krila u seniku i gledala šta joj neljudi od čeljadi po avliji čine. Đeda su, veli, vezali za onu staru krušku u dnu bašče, i živome mu kožu drali, a onda rane solili govoreći: „Na, stoko srpska neslana !“ Krv mu jurnu u lice, damari u slepoočnicama zatutnjaše silovito i on gorko zaplaka. Žeđ za osvetom razdirala mu je utrobu, ali čak ni kasnije, kada su mu zarobljenici padali šaka nije imao srca da se iživljava nad vezanim ljudima. „Dajte mu pušku, ili tesak, pa da se poćeramo“ - govorio je ostrašćenima koji su ga nagovarali na zlo onom čuvenom srpskom „ko se ne osveti, taj se ne posveti“.

    Potrgane deliće uspomena, pokušavao je da prikupi i dok se gladan i skoro bos, promrzao, probijao kroz bestragije Albanije. Pomisao na slobodu i povratak u rodni kraj davala mu je čudnu snagu da istraje. Ljudi oko njega su jedan za drugim padali, zaspivali u snegu, da se nikad više ne probude. A on je grabio i grabio dalje. Ka spasonosnoj obali velike plave vode, koju su zvali more, a koju on nikako nije mogao da pojmi. Zar ima i veće vode od njegove Drine ?

    Iz razmišljanja ga trgnu skoro nestvarna scena – mala čobanska koliba na osamku, izgledala je napušteno. Ni ljudi, ni marve. Na maloj drvenoj polici pored vrata čučala su tri ražana hleba. Glad u njemu probudi zver i on bezglavo jurnu da je, konačno, utoli. Navali na prvi hleb kao vuk, a ostala dva htede da smota u torbak. Arnautski plotun nije čuo. Oseti samo da ga nešto žarnu po leđima, i da mu se nešto toplo i masno i lepljivo sliva niz prsa.

    „ ... i ne dozvoli da ti guzica glavu uzme ...“ – kao tupi odjek dopre mu do svesti završetak đedove rečenice, tren pre nego što mu oči zauvek zgasnuše.

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.

  12.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Brate, znam da je to Ramštajn, jebena industrija metala, ali da li su morali da mi probiju bubne opne jebenim ozvučenjem. Jelena i njena muzika, hah, šest hiljada dinara za vrištanje, urlanje i gledanje divljaka na sceni, zaista mi ta devojčura nije jasna, al' šta ćeš, sve to spada u ''bračne'' obaveze. Očigledno u te obaveze spada i poštovanje njenog personalitija koji je nekako usko vezan sa tim što ona naziva muzikom. Eto Tozo, branio sam te sinoć a i ovo jutro se družimo, hehe.

    Toza piči preko kompa, šest jaja sa slaninom na stolu, leba. Sedim tu, glava teška, skoro pada u tanjir. Ćale sedi u fotelji preko puta, kao čita novine a zapravo me gleda ispod oka i mršti se, sigurno misli kako proćerdavam dane umesto da završavam fakultet, osećam to u njegovom pogledu. Slepac, on će da mi kaže, osedeli matorac kome je krajnje dostignuće dobijanje šut karte iz državnog preduzeća jer je tehnološki višak. Nikad nisu znali ti matorci da žive. Kao i keva. Da smeška mi se, čemu jado, da sam na tvom mestu ubio bih se, izrađala si decu do osamnaeste, ceo život služila ovog slepca, zašto se ti smeješ. Ma samo da završim ovaj faks i odoh ja preko grane, neću da trunem u ovoj čamotinji.

    Hm, sa vinampa kreće jesen u mom sokaku, uz to smo se Jelena i ja prvi put poljubili. Marin rođendan, 16. avgust 2010. Paradizo pun, šetam kroz masu, zakačim ramenom to nežno stvorenje, pogledi nam se susreću, vreme kao da je stalo. Par trenutaka bestreptajne zagledanosti je bilo dovoljno, te prelepe zelene oči. Pričanje sa njom je bilo nestvarno, kao da smo jedno drugom čitali misli i dopunjavali se kao kockice na tetrisu, sem tog dela sa metalikama, al ko će na to obraćati pažnju. Pola pet, pogledom slučajno zakačim Savu, njegovu masivnu figuru koja sedi naslonjena na šank. Dok dim levitira oko njegove glave obrasle u dugu, gustu, bradu, kao kafanski oreol, njegov pogled se gubi u daljini. Ta slika mi se iz nekog razloga urezala u sećanje. Kakav me Sava sad spopao, tada kreće Toza legenda ''... ljubavi moja tuuugo'' i dešava se taj tada magični trenutak. Jelena, moja Jelena...
    Najednom me obuzima bura osećanja, knedla mi se steže u grlu, oči se pune suza. Jebote gde ću sad da plačem, blam. Štipam se za butinu da bi odagnao tugu i prebacio se na bol koji će zaustaviti suze, uzimam duboke udisaje. Šta je ovo, zašto mi se u trenutku čini da ovaj čulni opažaj ima neizrecivu svrhu... šta radim sa životom? Ovo su mi roditelji koji ceo život posvetiše meni, Jelena je, pa... moja ljubav. Tuga prestaje, obuzima me neobična radost, uzbuđen sam kao petogodišnji dečak koji čeka svoj novogodišnji poklon. Pozvaću je! Uzimam telefon, nalazim njen broj, polazim prstom ka pozivanju i.... Čekaj. Zašto ja nju prvi da nazovem?

    Đ: Haha matori koja si nubina pa koji je ovo po redu leba ti? Haha slepčugo, piši tamo još jednu recku, i donesi kokice, i kolu, al nemoj da je mućkaš, posle kurcu ne valja.

    I: Pišem, pišem...

    --------------------------------------

    ''Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.'' (2 Kor 13, 1)

    "Ali sin čovečij, kad dođe dakle, hoće li naći veru na zemlji?" (Lk. 17, 8)
    -----------------------------------

    Definicija napisana za takmičenje Pačija Škola

  13.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

        Dobro bre, profesore, na šta ovo liči da Vas pita čovek? Kakva je ovo tema? Pitam se zašto baš nas tridesetak ima tu nesreću da baš nama predajete i da se u celoj državi jedino mi lomatamo sa ljudskom psihologijom i karakternim osobinama.
        Prosvetni sistem je truo, smrdi već, pomirite se sa tim. Nećete ga spasiti Vi sa pokušajima da od nas giliptera silovanjem izmuzete kvalitetno pisanije i oblikujete novog Crnjanskog, Puškina, Dostojevskog. Ko hoće da piše i ima dara on će pisati sa Vama ili bez Vas. Vaše je da se nađete takvima, prepoznate ih među nama, da ih usmerite i pravilno iskritikujete. A ne da maltretirate nas koji bi sada možda gledali Evrobasket a ne lomatali glavu o tome šta je gordost.
        Osećamo se loše, prisiljeni na pisanje o nečemu što nam ne leži. Druga deca pišu o tome kako su proveli raspust, kako jesen oblači sve u žuto-zlatnu boju i o ostalim mekim, veselim, živopisnim temama jer njihovi profesori poznaju sistem i nemaju više elana da krste goveda. Nisu kao Vi.
        To je gordost. Vi ste, profesore, gordi. Gordi ste jer sve ove godine oholo prkosite sistemu, uspravno stojite i nadate se da ćete doći do bar jednog od nas, da bitka neće biti uzaludna. A i ako ne doprete, biće sledeće godine...ako ne ni tad-onda one tamo... I dalje ponosni Vi ćete pokušavati sa bezobraznim razmišljanjem da ste bolji od ostalih, da činite nešto korisno, da ćete promeniti svet. Videćemo na kraju godine...
        Ne znam ni šta ja radim, šta pokušavam... Da promenim Vas? Da utičem na Vas, da Vas učim vašem poslu? Borim se protiv vetrenjača, učim starca da maca jajca...drsko sa moje strane, zar ne? Možda, ali šta ako uspem? Šta ako uspete Vi u Vašim namerama? Gordost je ono što nas vuče napred, što nam ne dozvoljava da se predamo, da potonemo, da nas poplava sistema povuče u vir jer samo gordi, ponosni, sigurni u sebe i bez straha od poraza uspevaju i isplivavaju na površinu reke zvane život.

    Definicija je pisana za takmičenje "Pačija škola."

  14.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Ništa toliko ne udaljava od Boga, drugih ljudi i samog sebe kao što je gordost. Izvor ostalih grehova kao što su sujeta, uobraženost, egoizam...

    Bilo šta što čovek učini, nešto iznutra ga tera da se hvali kako je ON, ali ON to uradio. Kako je ispao čovek. I, eto samoljublja...
    Naravno, pre nego što uradi bilo šta, dooobro je promislio. Jer, zašto učiniti dobro delo a da nema nikakve koristi, pa makar u vidu dobrog glasa ili simpatija u društvu.

    Ne znam zašto ali, kad god se spomene ovaj smrtni greh, pred očima mi je čovek sa blago uzdignutom glavom. Kad malo bolje razmislim, možda zato što sam po prvi put to osetio kad mi je nastavnik matematike dao keca, stvarno nepravedno, uz obrazloženje, ja sam ovde profesor.
    Uauuuu, izvinite, nisam Vas prepozn'o.

    Da bi čovek što manje bio gord, neka se smeje samom sebi a ako to vidi u drugima neka učini isto, rekao je jedan sveštenik. Nikada mi to nije bilo jasno sve dok nisam otišao u Sarajevo na raspust kod tetke gde sam prvi put upoznao svoju ujnu Rabiju, novopečenu vernicu islama. Iako znam da su je tetka i majka ogovarale da je sišla sa planine i da je seljančura najgora i uvek je podjebavale, ja to nisam hteo. Sećam se da pre nego što je došla da su govorile da do pre rata nije znala ni šta je džamija ni kada je Bajram i da je na hrvatskom primorju ljuštila karađorđevu šniclu svih deset dana.
    - Ooo, selam alejkum, ljudi. Pa đe si mi dragi moj, vidi koliko si porast'o, bolan.
    Moja tetka je samo promrmljala, jeb mater, budalo i očima pokazivala majci na nju.
    - Ma, nemaš mahana (na srskom, mana). Hodi da te dainica pozdravi.
    Kao mali, nisam znao da se muslimani pozdravljaju dva puta i mahinalno sam je poljubio i treći put. Pošto mi se nije svidela, jer je bila ružna, debela i imala veliki nosinger, krenuo sam u sobu. Ščepala, ali bukvalno me je ščepala za ruku i poljubila još jednom. Kada sam je pitao što se ljubimo četiri puta kad to niko ne radi, samo je rekla:
    - Ih, to je zato što te dugo nisam videla a i došao si kod NAS. Hehehe. Kad ja dođem kod tebe, onda ćemo se ljubit' tri puta. Hehehe. Važi?
    Nije mi bilo opet jasno ali nema veze. Posle mi je tetka rekla da sam trebao da joj kažem da pojede govno jer se to neće nikad desiti.

    Kad vidim ko sve sebe naziva čovekom dođe mi da njištim. U sledećem životu bih voleo da budem konj. Ali, nilski. Što dalje od uzvišenog bića, čoveka.

    Definicija napisana za takmičenje ''Pačija škola''

  15.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    DRAMSKI SASTAV S POUKOM NA KRAJU

    A: Poznati ruski socijalistički pisac Maksim de Sad... ovaj... Markiz de Gorki, izjavio je jednom posebnom prilikom:
    – Čovek, kako to gordo zveči!
    B: Ne, neće biti da je tako. Mislim da je pravilan citat:
    –Čovek, kako to gorko zvuči...
    A: A, ne, ne, ne... Mislim da će ipak biti:
    – Čovek, kako to super zvuči!
    B: E nije, nego:
    – Čovek, kako to bolno čuči!
    A: Čuči?
    B: Čuči!
    A: Tuči!
    B: To je rekao otac Tadej! Muči!
    A: Guči... Ovaj... Zvuči! Zvuči!
    B: Zvuči?
    A: Da, zvuči...
    B: Da, da, da.... Zvuči... Da... Ali gorko, je l’ da?
    A: Ne, ne, ne...

    Itd.

    Naravoučenije ove basne:

    Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao kao da su stoka. Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva. Kako gine ona, tako ginu i oni, i svi imaju isti duh, i čovek ništa nije bolji od stoke, jer sve je taština.

    Knjiga Propovednika, 2: 18-19.

    Definicija napisana za takmičenje Pačja škola

  16.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Autobus je stao na peron. Jebote, pa ja imam sedamsto dinara u džepu?! Ok, dovoljno za dve pljeskavice. Ili ne? Ješću prvo u pekari, pa ću večeras pljeskavicu. Hm, jebem ti sirotinju. Neće ovo više ići ovako. Došao sam na ovo takmičenje da pokažem koliko sam vredan, koliko mogu i znam. Od pete godine me je otac učio da sviram i pevam, neće biti boljih. Možda neko, ali ne i većina. Moraću nekoga da pitam kojim busem da odem do tamo. U onom mrtvom selu nisam imao internet, kako sam mogao da pronađem uopšte raspored autobusa? Ma, veliki je ovo grad. Znaće neko i biće voljan da mi kaže.
    Evo ih, velika vrata mog novog života, uveren sam u svoju moć i talenat. Evo i tetkice. Kako je samo oronula ova žena... pogledaj ta leđa i te šake... pomoći ću joj da ponese ove kofe, toliko mogu i imam vremena. Da li je gladna? Sigurno jeste. Jebote, pa naravno da jeste. Treba hraniti decu sa platom jedne spremačice.
    -Gospođo, je l' mogu ja da vam ponesem te kofe? Vidim da ste već umorni, a ja imam vremena. Neće takmičenje još početi...
    -Sine moj... toliko ličiš na mog sina, a i po godinama ste tu negde, rekla bih... hvala ti. Danas nas je gazda od ranog jutra naterao da sve blista... ne mogu ni ja više, stigle godine, a i bolest ova odmogla. Hvala ti, zlato moje.
    -Nema na čemu. Mogu misliti kako vam je...
    -Ne možeš, sine moj... od kada mi je muž umro, sve je na mojim leđima...
    -Gospođo, je l' mogu da vas pozovem na doručak? Ne volim da doručkujem sam, a i ne znam gde bih mogao... nisam odavde.
    -Taman je i meni pauza za pola sata, pa ćemo otići.
    Jebote, pa ova žena je i gladna... tako je, čuva pare za svoju decu, pa mučenica i ne jede. Neka, neću pojesti pljeskavicu danas, prolazim sigurno u sledeći krug, pa ću imati hotel i klopu. Sve će se ovo vratiti. Znam!

    Danas sam poznat. Jebote, pre samo dve godine sam došao u ovaj isti grad onim bednim autobusom, sa sedamsto dinara. He, sedamsto dinara? Čoveče, pa toliko sad plaćam pljuge. Odakle li samo nađoh sedamsto dinara? Pa, da. Mutava Marija mi dala, to joj je bila dnevnica u onom kafiću. Kako li sam se samo mogao zabavljati sa takvim skotom? Nije znala da se ljubi, nije bila ni neka riba... iz siromašne kuće, roditelji joj non-stop bili bolesni, a ja hteo da je oženim... ma, mentol. Nema drugog opravdanja. Elena je deset puta bolja. Zgodna je, ceo grad je želi, a i voli me. Dokazala mi je to kad je išla sa mnom na gostovanje u Cirihu. Čak je prihvatila i moj prsten... a i platio sam ga dobro, kako da ne prihvati... hehehehe, što ispada da je sponzoruša... e, baš sam seljak. Ona je moja, to je ljubav. Naravno da je ljubav, bilmezu. Ne Marija. Ona je bila sa mnom samo zato što ni ja ni ona nismo imali para.
    'Ajd kad sam već ovde, da svratim do gazde... onaj jebeni ugovor da potpišem... dosadi mi čovek više... jebote, vidi ova vrata. Vrata mog novog života. Parkiraću se ispred njih. Jebote, sad je moj auto najvredniji na parkingu. Ha, a došao sam sa sedamsto dinara...
    -Sine, nisam te videla toliko dugo. Kako si mi? Hoćemo opet na doručak? Sin mi je diplomirao, sad ja tebe častim...
    -Ženo, da li si ti normalna? Pipaš me mokrim gumenim rukavicama po Pradinoj jakni... da prodaš tog sina sa sve diplomom ne možeš je platiti... i baš si sad našla da čistiš... zato nam i jeste ovako...
    -Gde je nestao onaj dečko od pre dve godine?
    -Taj dečko je postao čovek, nije više ono glupo dete. Jeste, ja sam čovek, u punom sjaju svoje ličnosti.

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola

  17.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    "Ovaj sastav boli. Za jedan tako kratak esej o čoveku i njegovoj gordosti, "Čovek, kako to gordo zvuči", boli iznenađujuće snažno.
    Rečiti traktat o iracionalnim moćima gordosti i čežnje ka veličanju sebe u sjaju sebe, slatko-gorka elegija o neizbežnim posledicama gordosti čovekove.
    Marcipan je jedna od malobrojnih autora koji poseduju dar da skrivene mudrosti učini opipljivim u trenucima velikih životnih iskušenja u životu svome i tuđem
    (pa samim tim i čitalaca ovog remek dela). Srce jeste otporno, ali gubitak je njegov usud."
    Independent on Sunday

    "U ovom kratkom, nadrealističkom sastavu, najmoćniji detalji leže ispod pokorice običnog."
    New Yorker

    "Izuzetno romantična i plačno-lepa priča o gordosti, potpuno je različita od svega drugog: istinski original."
    Guardian

    "Marcipan je kao apostol Pavle."
    Vuk Drašković, Politika

    "Reći ću samo: pet plus i zvezdica, ostao sam bez teksta."
    Zyclon, Vukajlija

    ČOVEK KAKO TO GORDO ZVUČI:

    Kako ja fe no me na lno pišem!
    Iz tastature
    srce i istina izlaze, gorko- slatko je sve.
    Lako, kao pero, sa temom sam na "znam te - znaš me", odrobijaću je.
    Ubedljivo dobro, bez izuzetka: pomračenje duše!
    (Iz helikoptera izlazim totalno jestiva i isto toliko hot, govoreći rečnikom supermarketa.)

    Profesori, moderatori, Vukajiljaši,
    svevideći su kako ja savršeno sklapam ovaj tok u rano-jesenjem kovitlacu snažnih spiralnih misli o gordosti!

    Da li Bog ume da piše, i da li je on mene napisao sada? Neću valjda da pitam Kaizena.
    Da li sam ja sada Bog, ili ja pišem bolje? Voli me.
    Mogla sam da ne napišem, jer, da li je u redu da bisere bacam pred čoveka?
    Strast osećati, greh činiti - jer se piše uopšte, a kamoli o gordom!
    Ali koga ja da pomilujem, bezgrešna?
    Niko nije dostojan toga, zemljotres, cunami ili Etna, šta to skromnom treba?
    Bolje je od svih koji bi možda pisali oholije od mene. Neću da ih nabrajam, mada će mnogi pokušati da se
    prepoznaju, crkli dabogda.
    A kako biti čovek bez te gordosti!? Ćutati, raditi, biti tih dok te ne zgazi drugi čovek, vreme
    ili ja?

    (Zvučim aerofono, zvuk dajem pomoću vazduha iz meha, a oglašavam se klavijaturom,
    od C do, uglavnom, G3, ali zbog raznovrsnih registara, realni raspon je mnogo veći, od 2C do čak G6,
    što takođe nije fiksirano. Širok spektar zvukovnih boja, oprobali se: Bah, Hendl i Lejdi Gaga - prim.aut.
    )

    Soli Deo Gloria!

    Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola"

  18.    

    Čovek - kako to gordo zvuči...

    _______________________________________________________________________

    DRUGI PISMENI ZADATAK------------------------------------------------14.03.1977

    Čovek - kako to gordo zvuči

    Fontana di Trevi

    Lutao sam dugo tim prelepim gradom,
    Danima i satima, sâm, u gradskoj vrevi,
    Te potražih odmor pod debelim hladom
    Čudesne i sveže Fontane di Trevi.

    Sedeo sam tako na kamenom bloku,
    Gledao u vodu i umivao lice,
    Divio se njenom vodoskoku
    I posmatrao lokalne uličice.

    Ali...usamljen sam. Tužan.
    Praznina mi dušu mlevi.
    Rim mi samom deluje ružan,
    lažnom čini se Fontana di Trevi.

    I pustinjski cvetak prijatelje ima –
    To su crni oblaci nad njegovom glavom.
    Ni njih sada nema da mu krupnim kapima
    Srce suvo oplemene s travom.

    Od očaja žutog i od jada
    Sklopih trouglaste oči
    I poželeh da od sada
    U njima zavladaju noći...

    Al' sinu mi odjednom tada
    (i od toga dobih novu nadu):
    Iza sebe imam, valjda,
    Svu sreću u ovom gradu?!

    Pred Bogove stadoh i anđele s neba
    S izrazom na licu pokajničkog mira:
    „Dajte meni, Bogovi, ono što mi treba
    A ja ću vama ovih deset (10) lira!“

    „Priznajem ti gordo, Boginjo Fortuno,
    Na niske sam grane već odavno pao,
    Bedan sam i jadan jer sam tebe pljun'o;
    Novac sam za ljubav ja uporno dav'o.
    Al' ne grešim sada kada Tebi dajem,
    No veruj mi, Boginjo – iskreno se kajem!
    Primi ovaj novčić pod kipove tvoje,
    Uzmi ga i ne pitaj, Fontano di Trevi!
    Svu tugu odagnaj, sve nesreće moje,
    Ljubav pravu i iskrenu – to je sve što želim!“

    Sve ovo rekoh u jednome dahu,
    I sâm ne znam odakle mi reči,
    Pa stadoh da čekam u samrtnom strahu
    Da duša moja počne da se leči...

    Zatvorih oči i stadoh da lutam
    Po tom mraku bez lampice, sveće,
    I ugledah stare, što guta i guta,
    On momente i najmanje sreće...

    Ah, prva svest o postojanju,
    Večernje nebo nad Kalemegdanom,
    Rođendan, neka torta, osmesi,
    Dunav teče moćno, duva vetar;
    Svršeno s školom, ha!
    Prvi dodir, prvi poljubac...
    Prvi prijatelj nežnih, plavih očiju, naravno...
    Ulica. Drvena ulica...Ne, bandera...

    Otvorih pogled na jednom vodoskoku.
    Moje su oči sad potpuno bose
    Na dugine boje u mlazu što se
    Sӣve i gube u životnom toku...
    Al' ugledah tada na kamenom bloku
    Devojku divnu, predivne kose!

    Zadrhtah. Da to nije odgovor na sve moje želje?
    To divno stvorenje što tu sâmo sedi?
    Ja takve čistote, ni lepote belje
    Odavno ne videh, u svoj svojoj bedi!

    Afrodita ona je i likom i telom.
    Struk, grudi, ramena – sve je to u redu.
    Al'nekako savršenije, krhkije; čini se na vrelom
    Betonu gde sedi...k'o da je u ledu!

    Ali, avaj, ne videh joj lice!
    Pramen kose njene sa mnom pravi šalu...
    Jasno. Sve razumem. To su smicalice.
    Gde Bogovi nađoše tu sitnicu malu?!

    ...Pomislih tiho, skamenjen
    Ko je to pod tim velom,
    Ne znajuć'da sam zaljubljen,
    I da stojim pred anđelom,
    Sve dok udar, drhtaj blagi,
    Ne prođe mojim telom,
    I ja shvatih, Bože dragi,
    Da sam... da sam...NJEN!

    Kako da joj priđem? Šta da joj kažem?
    Hrabrosti nemam ni slučajem kojim.
    Ni drskosti neke, neću da vas lažem,
    Al' neću, valjda, samo tu da stojim!?

    Počnem da koračam, al'sve polako,
    Ni senku svetu ne smem da joj zgazim,
    Ona ne zna ko sam pa je, dakako,
    Najbitnije šta pričam da pazim.

    „Sad il'nikad!“, za sebe rekoh,
    I srce stade da mi lupa glasno,
    Po ramenu, drzan, ja je taknuh meko,
    „Ah umirem!“ pomislih, no već beše kasno...

    Uzavru krv i mladost mi sva,
    Osmehnuh se nekako jadno, bedno
    Kad sunce jarko obasja
    Lice njeno joj čedno...

    O Bože moj! Kakva greška!
    I talas vreli obuze mi telo
    Pa...ona je...ružna i još se smeška!
    Da! Smeška se zacelo!!

    Nemir crna, teška misao je našla:
    „Umri, gade jedan, kad si mi na oči izašla!“

    Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.

  19.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    I jedan svetli anđeo je pao zbog stare pošasti, gordosti, i postao taman, a neće li običan čovek?

    Gordost, jedan od najtežih i najgorih grehova, svojom veštom rukom vuče za sobom zavist, srebroljublje, pohlepu, gnev i ogrće ga kao carev plašt jadnom smrtniku.

    ''Slobodno me iskritikuj, ponizi me kad to i zaslužim, pridikuj mi kad pogrešim, ali ne, ja neću spustiti glavu i pokupiti tvoje savete i kritike. Pobediću te svojim prevrelim oružjem, gordošću. Uzdignute glave ću nadmeno saslušati i posuti paljbu po tebi kakvu još nisi video. Moja sujeta mi je to naložila i ja ću je zadovoljiti. Ona ne sme da trpi takvo poniženje ličnosti, jer ja sam najbolji, najlepši, najjači a vi, prijatelji, želite moj kraj tako što ću biti ponizan pred činjenicama. Nećete uspeti, jer ja sam gord čovek i ponosim se time''

    ''Nisi ti čovek druže. Čovek ne govori tako. Jako je teško biti čovek, uvek je i bilo. Ništa se nije ni promenilo. U starim vremenima je bilo gordih: Adam, Minoj, Neron, Dioklecijan, Bajazit, Henri VIII, Staljin i još dosta njih. Time što ne poričeš da si gord, duboko si zagazio u nju, pomutila ti pamet.
    Nemoj samo da odbijaš sve kritike koje dođu do tebe, mnoge su dobronamerne, otvori um i prema drugoj strani. Lako je prepustiti se onome što hrani sujetu, ali probaj da budeš čovek, najveće načelo i ideal od svih. Ne samo kao biće, već kao suština. Odbaci crnilo sa očiju i pogledaj svet i sa druge strane. Neće se svet prolepšati ali ćeš jasnije videti.
    Neko pametniji ostavivši svoje misli u amanet nama već reče. Ako ikako budeš zaželeo da plivaš u takvom okeanu, da se boriš kao čovek, kao pravi čovek, onda odbaci taj plašt koji se vuče za tobom i neprestano te davi i gura na dno. Ali koliko vidim, plašt je vezan crnim teškim lancima iz kojih se teško čupa. Ali zarad čoveka, ništa nije nemoguće.''

    Defka napisana za kup Pačija škola...

  20.    

    Čovek, kako to gordo zvuči

    Jesen je došla neprimetno za nas. Ipak, drveće nije mislilo tako. Lišće im je opalo k'o dobar dan. Baška su bili četinari. Skontali smo i mi kasnije kad smo morali da beremo kuruz. Eh taj kuruz jebo mater, komšije su pokrale barem četiri dunuma. Stari je poludeo. Kad smo već kod njegovog ludila 'oće to kad ne pije tablete za živce. Živce je pogubio na pokeru usput uz one tri kuće koje smo nekad imali. Samo da nije vukao na triling kečeva sve što ima...jeb'o ga je ovaj s bojom ili skalom. Ne sećam se više, niti želim. Sad nam je lepo, pogotovo nama deci što ne moramo da beremo kuruz. Kaže stari da ja zbog toga moram ići da kupim staro gvožđe po kanalima i livadama. Meni se baš to sviđa pošto sretnem Jelenu ciganku. Volim s njom da se družim pošto mi dopušta da joj stavim ruku u gaće. Doduše stavio sam joj samo jednom pošto sam joj u zamenu dao lep komad mesinga. Za taj mesing sam mogao da dobijem lepe pare na otpadu, a i smrdelo joj je u gaćama. Valjda tako treba.
    Juče je komšija Mićo štrojio nerasta. Nerast se malo bunio. Smirivalo ga je osam komšija. Kad su mu izvadili to što je moralo da se izvadi nerast je ležao neko vreme. Kad sam pitao oca zašto nerast leži rakao mi je da bi i ja tako. Valjda tako mora.
    Baba je umrla pre dva meseca. Tačnije, nije umrla nego ju je pregazio đed traktorom. Tata je platio mrtvozorstvo lekaru i nagovorio ga da kaže da je srčani udar. Policiji smo rekli da je umrla i tata je rekao da šutim. Bila je to dobra žena. Pomagala je ženama koje nisu htele da imaju decu. Jednom joj je pop Đuro rekao da će zbog toga u pakao. Zar se ne ide u raj kad nekom pomažeš?!
    Otac je rešio da poseče hrast u šumi. To je najveći hrast. Đed mu viče da to ne seče i da ostavi u amanet meni. Otac je odgovorio da ko zna kakav ću ispasti i da bi se moglo desiti da budem drogeraš i da onda nema veze ako poseče hrast.
    Pitao sam mamu sinoć pred spavanje da li je lepo krasti kuruz, gurati cigankama ruku u gaće, ubiti babu i lagati policiju, pomagati pobačaje, biti pop ili doktor, zlostavljati životinje, ne misliti na budućnost? Rekla mi je da je sve to za ljude, ali da ciganki moram da se pazim.

    - Je li čovek, kakva je ovo lutka?
    - Piše made in prc.
    - Čovek, kako to gordo zvuči?
    - Ma pusti Kineze.

    Definicija je pisana za takmičenje Pačija Škola.