Balkanski ratovi.
Kad god Zapadu ili Istoku sine nešto loše, kad politička elita sebi osigura dom na drugom mjestu, kad guzonjama ponestane para, kreće ponovo hajka na raskršće. I sve isto. Pravoslavci, Katolci, Muslimani i mnogo krvi.
Obični ljudi, raspeti između razboritog (inostranstva) i svetog (tj. ubjeđeni su u sveto - otadžbina) trpe.
Kao mali, slušaš očeve priče o ratu, o nekim hladnim rovovima, nekim čikama što švercuju, ništa ne shvataš al pamtiš riječi. Stalno tata govori kako je sve to bilo uzalud.
Odrastaš, shvataš pojmove, gledaš filmove, možeš da zamisliš sve te slike koje ti je otac opisivao. Puniš se nacionalizmom, mada znaš da političari lažu. Još tata govori kako je sve to bilo uzalud.
Opet se zakuhalo. Ostario si već. Nemaš više priliku za inostranstvo. A ne bi ni otišao. Tate nema da te posavjetuje.
Opet je rat. Sa puškom u rukama, sjediš u hladnom rovu, gledaš krvave scene i misliš kako je sve to uzalud.
Preživiš nekako rat, par godina kasnije, hendikepiranom klincu pričaš priče, gledaš kako mu oči sjaje. Upija svaku tvoju riječ.
A sve je to uzalud.
Bravo. +