Demoni

Demoni ne postoje. Tačka. Izmislio ih je naš mazohistički um. Zašto? Nisam siguran. Vjerovatno iz istog razloga što i novac. Da onaj ko ga nema bude srećniji od onog koji ima. Mada nije luksuz imati demone. Dođu besplatno. A odu... hm. Ne odu nikad. Ni za kakve pare.

Kao što rekoh, demon je plod našeg uma. Nije opipljiv. Neće ti opsovati majku, prekinuti sponu u trapovima automobila. Neće to od njega zaboljeti obraz. Međutim, takav kakav jeste, više utiče na tvoj život nego li Tomislav Nikolić. Jest predsjednik, vodi državu, utiče na život svih nas. Jesi li siguran? Liježeš li sa predsjednikom? Budiš li se? Ručaš li? Sa demonom da. Zapravo, demon uzme prvi gutljaj iz tvoje čaše. Zadnji zalogaj je njegov.

Svog demona ne biraš. Biraš put kojim ideš. Usput pokupiš i njega. Doduše ne moraš. Ali desi se. Uradiš glupost jednom, dobiješ ga za čitav život. Kao bolest.
Vremenom se navikneš na činjenicu da nisi više sam. Da neko drugi donosi odluke umjesto tebe. Shvatiš da te ujutru ne budi majka. Budi te on. Demon.

Po nekad se pritaji. Nema ga duže vremena. Ipak znaš da nije otišao. Pušta te da prikupiš snagu. Za novu rundu. Umoran mu nisi zanimljiv. Prezire predaju. Dovede te do bijele zastave, i onda popusti.
Nema ga dugo. Ali znaš da će da se vrati. Poznaš mu oči u mraku. Svijetle. Razbijaju monotoniju. Pozivaju na pir. Opet je došao. Idemo iznova. Pretvara te polako u demona. Nečijeg demona. Nečiji ružan san.
Ti i demon, demon i ti. Makar niste sami. Ili jeste. Demon ne postoji. Sam si. Sa svojim demonom, sam si.
Sam.