Izraz, izjava, rečenica, floksula, želja, pozdrav, koji ima smisla jedino ako je izgovoren od strane vaše drage koja vas budi poljupcem u rame u cik zore, u smiraj avgusta, na vrhu planine, u kolibi kraj ledničkog jezera, u ogromnom krevetu, ispod toplog punačkog jorgana, sa rukom provučenom ispod vaših rebara i grudima spojenim sa vašim leđima, kada ujedno čujete pijetlove i vukove, omamljeni polusnom, ženskim dahom, i aromatičnim glasom, dok vam tempera sunčeve svjetlosti otvara oči pogađajući tačnu nijansu žute boje za bezbolno buđenje.
U ostalim slučajevima, budite se sami ili pored hladnog dupeta, u pozi 96. Buđenje se sastoji iz skoka, zavlačenja ruke pod jastuk u potrazi za 'snooze' opcijom na telefonu. Pet, minuta, deset, petnaest... Još jedan skok, pad na parket, jebavanje majke alarmu, zakuvavanje kafe, pražnjenje crijeva, umivanje, oblačenje... Zatim otvaranje očiju, sparivanje cipela, trčanje za autobusom, jebavanje majke putnicima koji su uspjeli da zauzmu slobodna mjesta, pa sad spokojno kuntaju, pička li im materina, dok se vi držite za šipku dok osjećate zelenilo nečijeg zuba na vratu, izvinjavanje šefu jer ste opet zakasnili, neće se više ponoviti, petominutno razmišljanje o samoubistvu, i najzad sjedanje za radni sto ako imate sreće da uopšte posjedujete jedan. Zatim krene rad sa klijentima i strankama, i dobrojutrovanje do besvijesti.
- "Dobro jutro, kako ste?"
- "Ma da se nosiš sine u pičku materinu i ti i to tvoje dobro jutro."
ja ne preskocim ni jedno jutro. i jos depresija od razmisljanja: sta ce meni ovo, sto ne odem na selo da orem zemlju i sadim kukuruz. ovako do kraja zivota moram da se budim, da idem na glupi posao/faks i tako dalje i tako dalje. citav zivot preispitam dok stignem :D
ne postoji ništa, ništa, što me užasava više od pomisli da svaki dan moram da idem na posao, do kraja ne života, ali do kraja onog doba u kojem život iole nešto i vrijedi, pa i poslije.
+
Odlična defka, mada bolje se osećam i vedrije razmišljam ujutru već par meseci, ali znam o čemu pričaš.
Omiljena.
Šteta što nije malo čitanija.
Pa nije stvar samo u tome. Ne mogu reći da mrzim svoj posao, ali MRZIM pomisao da MORAM da idem na posao. Svaki dan, svaki dan, svaki dan.
Da ali vikend je zato lep, mada stvarno bih više voleo da se i petak ne radi .)))
+
moranje je ono sto jebe. osjetim se ko da imam povodac i brnjicu. a neradnim danom se probudim 5 minuta nakon uobicajnog ustajanja, i to mi bude pobjeda :D
ODLIČNA!!!!!
Hahahaha dobro poznati ritual skoro svih ljudi koje znam ;)