
Simbol prosperitetnog i gostoprimljivog čoveka. Po nepisanom pravilu on je oženjen, ima decu, kuća mu je puna raznih rakiještina, u dnevnoj sobi visi ikona sa kandilom, briketima i ostalim propratnim cirkuskim rekvizitima kojima će odati utisak što većeg klišea. Neka ga zovu i gazda. Prvo što bi bilo izgovoreno od strane mnogih (sada, posle odgledanog filma Ivkova slava, svih) po dolasku na nečiju slavu bilo bi " srećna slava domaćine". Deca su mu vaspitana u pravoslavnoidemnaveronauku duhu, obično pobornici ideje da sve Šiptare, Hrvate i Muslimane treba mučiti i pobiti. Sinovi će kad odrastu postati keramičari-teraceri-pećari a ćerke će se poudavati za lokalne polivampivoposebiudiskoteci šmekere, prati mu gaće, suđe, noge i povremeno biti "bivene".
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
dobra +