Gunj

Izvorni srpski arhaizam za prsluke, kapute, jakne od ovčijeg krzna. Simboliše starost, samoću, nemaštinju...

Došao je iznenada u kasnu, blatnjavu jesen. Niko nije znao odakle i zašto. Nastanio se u ruševine kuće iz prošlog rata, tu spavao i krio se od jakih naleta kiše i vjetra koji su, čini mi se, te jeseni bili jači nego ikada. Svi su nekako odlazili tih dana, samo je on došao. Bio je naša ptica selica, mi njegov jug.

Uvijek je na sebi imao dugačak, poderan gunj koji nikada nije skidao. Često bi se samo zagledao u njegove izbledjele krajeve, nježno prevlačeći prstima preko ispucale kože, kao da je njegova. Nije mu služio samo da ga spasi od hladne zime koja je uveliko dolazila na naša vrata. Bila mu je, čini mi se, svojevrsna zaštita od čitavog svijeta.

Zima kao zima, nikada ne donese ništa novo ni posebno. Viđali smo ga često kako prolazi kraj naših kuća, prteći monotonu bjelinu. Niko nije znao kuda ide ni šta radi. Nikoga nije ni interesovalo.

Prošla je zima, sunce je kuražno zauzimalo mjesto na svevišnjem nebu. Snijegova više nije bilo, ni hladnoće, ni potrebe za gunjem. Samo još jedno proljeće, pomislili smo, kao i svako drugo. Njega više nije bilo u selu.

Našli su ga u jedno mrazno aprilsko jutro u ruševinama koje postale njegovo vječno konačište. Skinuo je svoj gunj, u grču ga obgrlio i tako zaspao, s osmjehom na usnama. I s ljubavlju.

Sahranili su ga u gunju. Neprilično, pomislih. I onda shvatih, ništa drugo mu nije ni trebalo...

Sve je bilo veselo i razdragano. Ptice su cvrkutale, rijeka je lagano pjevušila aprilsku pjesmu. Niko nije tugovao za njim. Možda kukavica. Ne znam...

Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi umiru u proljeće...