Hepiend

U američkim filmovima je kad glavni lik deaktivira bombu u zadnjoj sekundi a u stvarnom životu to skroz drugačije izgleda.

Sjediš s društvom i osjećaš laganu bol u stomaku i shvatiš da je to od sarmi koje je stara napravila za novu godinu ali si ih pojeo "da se ne bace". Nakon par minuta bol postaje jača i prestaješ da slušaš sviju i razmišljaš samo o tome. U stomaku se javljaju grčevi i razmišljaš o tome da neprimjetno malo pustiš dihtung da se plinski pritisak smanji ali shvataš da je to ustvari jako riskantno jer nije se pametno s plinovima igrati kad se radi sa tvarima u tekućem stanju. Neugodno ti je otić do wc-a u kafiću jer je kafić pun i odmah bi se saznalo ko je izvršio zločin. Smišljaš neki izgovor da moraš ići i nervozno izlaziš i jebeš sve po spisku jer još nije izmišljen uređaj za teleportiranje. Imaš osjećaj da ti stan nikad nije bio dalje kao da je 6 svjetlosnih godina udaljen. Crnjak ti je trčati pa put do stana prelaziš brzim hodanjem i shvaćaš da si talent u tome i da ti ne gine medalja u toj disciplini na slijedećim olimpijskim igrama. Stižeš do haustora i tu nastaje vrhunac zapleta - lift je na desetom spratu, skontaš da su stepenice jedina solucija jer te dijeli samo 30ak sekundi od eksplozije. Jednim korakom preskačeš po 5 stepenica i za 20 sekundi si pred vratima od stana, panično zvoniš, čuješ ključ kako se okreće u bravi i ti za to vrijeme već kaiš otkopčavaš... 3 sekunde su ostale još vremena. Trčiš kroz hodnik pored stare bez pozdrava, zalupiš vratima wc-a i skaćeš na wc školjku. Tu dolazi do vrhunca radnje, sve je dobro završilo, od radosti dižeš noge u vis (iznad nivoa su veš mašine). Na kraju je sve kao u američkim filmovima: brišeš znoj sa čela, duboko izdahneš i sa smiješkom na licu pogledaš u svoje remek djelo.