Rezignirano prihvatanje sumorne stvarnosti koja zatekne čovjeka nakon što uđe u određene godine, ili zapadne u mentalno stanje koje spriječava promjenu situacije. Kada se posljedice pogrešnih životnih odluka, loše podijeljenih, a još lošije odigranih karata i niza tragedija u kovitlacu života nagomilaju i stvore duhovnu katatoniju iz kojeg nema bijega, čovjek odustane od daljeg života.
Rastrzan između želje da stanje promjeni i nedostatka volje za isto, svoju usputnu životnu stanicu počne smatrati posljednjom i na njoj kao slijepi putnik ostaje dok ne počne mirisati ljubičice odozdo.
U nedostatku vremeplova da pogrešne odluke ispravi, ili manjka intelekta da zlu sreću lukavošću prevari, individua duhovno umire, svodeći se na apatični nivo životinje kojoj jedino ostaje da podmiruje svoje osnovne životne nagone i porive, čekajući sudnji dan.
Takvi životi često bivaju ispunjeni alkoholom, lakim opijatima i drugim vidovima hedonizma koji prividno maskiraju životni neuspjeh. Kao mehanizam odbrane, čovjek se počinje porediti sa ljudima koji su imali još lošije karte, ili daleko goru životnu sreću, te se tješi time da ima i gorih sudbina od njegove i da je njegov ili njen život, iako posran, daleko više trpljiv od sudbina sa kojima se drugi bore.
- Đole, aj reci mi iskreno, je l' ti bude krivo nekad što si batalio magistarski, pa te Jovana ostavila? Majku mu mnogo piješ od tada. Prije si govorio da ćeš da tražiš drugi posao, a eto te petnaest godina radiš kao referent.
- Jebiga, rođeni, nije da nije, ali ima i gorih sudbina. Uvijek se sjetim kolege kojeg je žena ostavila zbog vjenčanog kuma, pa se ovaj pokušao ubiti. Nije uspio, još sebi oko raznio metkom. Eno sad ganja invalidsku penziju, ali ne daju mu. Zato ti kažem da meni nije loše. Imam za pojesti i popiti, đavolu malo bilo.
