Imati roba. Nekog zaduženog za najgore i najcrnje poslove, pretežno fizičke, a ne plaćati ga uopšte za to. Eventualno mu samo dati koliko da opstane, zavisno od toga da li je gospodar lepo raspoložen ili ne.
- Je li, što mi ovo radimo? Nije li direktor za to zadužen?
- A što on da se mlati kad ima ovoliko Crnaca na raspolaganju?
............................
- Izlazimo večeras, tebra?
- Teško. Stigla drva, a bogami i ugalj. Najebaću.
- Jebiga, ko ti kriv kad nemaš Crnca za to k'o ja.
- Kako?
- Jednom tako i kod mene, krenem ja da otaljavam bezvoljno, sekirom mlatio u prazno, kao da ne znam ni šta je to, na kraju i držalju polomio. Sad mi ne da ćale ni da priđem drvima. Ionako voli time da se zanima.
............................
- Dobro, ženo, imaš li ti duše? Došao sa posla, ti me dočekala sa krečenjem, propadoh! Mogla bi i ti malo da poradiš, znaš?
- 'Ajde poradićemo večeras. Šta ću kad imam Crnca.
- Hehehe, fizički izdržljiv i, khm... Odjednom mi to "Crnac" i ne zvuči tako crno.
- Pa dobro, pogodio si bar jedno od ta dva. Inače, mislila sam na sređivanje i čišćenje nameštaja večeras, čisto da se razumemo.