Komšinka

Jedna od mnogih sitnih životnih savršenstava. Bez obzira u kom smo dobu i u kom je dobu.
Od malih nogu, kad nam je krišom od crvenonosog i zajapurenog muža vraćala loptu iz dvorišta, preko dočekivanja kada bi se vraćala iz prodavnice kako bi joj pomogli sa kesama i usput se ogrebali za po koji fini dodir, ili šatro slučajan pogled ka mjestima za koja smo već tada odlučili da će da nam budu omiljena, do donašnjih dana, kada pristavljamo kafu i upućejemo poziv kad god nam je kuća prazna. I zna nas! Zna kao svoj džep, bolje nego roditelj, bolje nego 'zvanična' djevojka. Ne možeš je slagati. Oca, majku, brata, porotu, ali ne i nju. I onda kad se jednom odvojiš, osamostališ, otuđiš, pa se sjetiš kad ti bude dosadno, uhvatiš sebe sa sjetnim osmjehom, i poželiš natrag te godine, dom, ulicu i komšinicu, i sebe kako sa terase kao sa osmatračnice pratiš njenu siluetu kako klizi po asfaltu i ispunjava ti oko, dan i život koji ti se tada svodio na trenutak.