Kućno (ne)vaspitanje

Šta li se dogodilo sa omladinom u ovom jadnoj državi ne znam, ali situacija je iz dana u dan sve gora i gora. Ovo je iz ličnog iskustva. Ulazim u javni prevoz koji inače redovno koristim, slika standardna: žene sa kacama sira, neokupani muškarci, idioti koji na zadnjim sjedištima puštaju narodnjake iz doba Jure i slično. No to nije poenta priče. Poenta je da je autobus manje više pun i da nekolicina nas stoji. Na sledećoj stanici u autobus ulazi dedica od 80tak godina. Simpatičan čikica sa štapom i šeširom, staje tik uz mene da se vozi narednih 10ak kilometara. No to ne bi bilo ništa čudno da je autobus krcat ali kao što rekoh nekolicina nas stoji. Glupača za čiju se ručku dedica drži, ima možda 20tak godina. Nalickana, sređena, i u stavu 'boli mene ćošak što ti tu visiš sa svojih 80godina i što si pola života ostavio na ratištu '45-te da bi se moja guzica danas vozila ovim busom' ne reaguje. Nije našla za shodno da čovjeku koji je četiri puta stariji od nje ustupi mjesto. Svi ćute, gledaju, niko ne ustaje.
Jedan stariji čovjek nakon duže pauze govori glupači: ''Đevojko mogla bi se dić čoeku nije ti guzica od zlata''. Nafrakana glupača okreće svoje puderom zamazano lice i odgovara: ''Da znaš da je zlatna i da ću se dić kad meni kurcu dune, nećeš mi ti naređivat''. Čovjek oćuta, a zatim ustaje sa jedno 50kesa i ustupa mjesto djedici. Djedica onako posramljen dodaje :'' Hvala ti sinko''. Vozač zaustavlja autobus, otvara vrata i izbacuje djevojku. Da je sreće pa da je ovako svaki dan.