Muke koje djeca svojim majkama mogu pričiniti slabim apetitom i odbijanjem da jedu, natjerale su ove mnoge plemenite žene da potežu za krajnje originalnim i lucidnim rješenjima u pokušajima da ubace hranu u usta svojim ptićima.
Primjera je sigurno mnogo, a evo i mog:
-Dok smo bili u predškolskom uzrastu (rane osamdesete), na meni i mom komšiji Bobi, naše majke su kao krajnjy opciju primjenjivale metod „Partizanska eskadrila“, jer je to, između ostalog, bilo vrijeme velike popularnosti istoimenog filma u bivšoj SFRJ. Sam čin hranjenja je izledao otprilike ovako:
-Nakon što bi nas posadile za sto, moja i njegova majka bi od parčadi hljeba, pršuta, slanine, sira, salate ili čega već, pravile sićušne „njemačke avione“ veličine našeg zalogaja i onda rukama oponašale njihovo poletanje sa piste, a ustima zujanje i brektanje njihovih motora. Naš zadatak, kao malih partizana i Titovih pionira je bio da ustima „oborimo“ ili dočekamo što više obrušavanja neprijateljskih letjelica, sve uz smijeh i uzvikivanje pokliča i parola iz filma. Tako se sve pretvaralo u igru iz koje smo mi djeca istrčavali napolje siti, a naše majke nešto spokojnije, palile cigaretu i uz kafu tješile jedna drugu u nadi da će od nas jednog dana ipak postati ljudi.
Kad se samo setim kakav sam antihrist bila. Odbijala sam da jedem slanu hranu. Majka mi je sve što je pravila šećerila, čak i čorbice.
:))) +
heh +
inace, moja majka nije imala problema samnom, ja sam jela sta god da mi se serviralo. dok s druge strane, moja sestra...