Peh, što bi rekli neki, tog nema koja nevolja nije pogodila. Ali nijedna ga nije uspjela oboriti, nego ga je samo ojačala. Svi se sjećaju kad mu je onaj vo majku zaganjo na koridi, pa ga je on nokautiro na licu mjesta. Mlađu sestru je vodio po gradu sve do njene dvadeset druge, i samo hrabri su se usuđivali da joj priđu. Ali eto, jeba ga život dobro. Ljetos pade sa one komšijine trešnje, i dobi potres mozga. Doktori rekoše da će se ponašati na početku veoma čudno, ali da će se oporaviti nakon petnaest dana. Tri mjeseca prođe od tad, od njega ništa. Rekoše da je odselio u drugo selo i da ga možeš vidjeti u kafani. Zapustio bradu, vonja na rakiju, bez prebijene. Kažu plaćaju mu piće, a on izvodi, zabija čakiju među prste. Svakog dana sve brže i brže. Profuli nekad, pa udari po prstu. No, to njega ne boli, navikao je on na bol. Njega život boli. Nekad bio najjači, bacao kamen sa ramena i po dvadeset metara. A vidi ga sad, izvodi gluposti, da mu se smiju deset puta gore osobe od njega. Da mu se smiju propalice koje odvajaju od dječijih usta da bi imali sebi više za rakiju.
Stalno sretneš ovakve ljude, ja sam eto za primjer uzeo tog nekog lika koji zabija čakiju.
Ali ima ih, evo sad mi pada na um domar iz srednje škole, ljudina čovjek, ali nema ko ga nije zajebavo.
plus srki