Beskonačno na šestu generacija unazad ovi sjebani insekti se sabijaju od govana. Otac ove koja bleji ispod mog muhotuca, Sandre, jeo je govna.
Njegov otac jeo je govna. Pogađaš: i njegov otac jeo je govna? Beng! Pogodak.
Geni od govana.
Govnjiva krv.
Život u govnima.
Svetozar. Zamalo Toza. Zamalo! Da mi otac nije jebeno govno, da mi deda nije bio jebeno govno, zvali bi me Toza. A ovako, ja sam Mušica. Svetozar Đukić Mušica!
Neko bi putovanje po vremenu iskoristio da stavi svoju sliku u Titovu dnevnu, tik pored nje ikonu i svijeću; ili recimo Ana... Ana bi udarala po Vinjaku sa Petrom Kraljem dok joj ovaj recituje... a ja... ja bi pokušao da izvedem svog dedu na pravi put. Na put bez kompenzacija. Na put sa čistim računima. Na put bez plasiranja laži dok te gleda kroz oči. Na put koji će nekada moja djeca gaziti, ne ovaj prašnjavi, makadamski put, ne, već neki drugi, gdje im sa tribina neće skandirati prdežima i gađati ih paradajzom i glavicama ubuđalog kupusa.
