Oronulo lice, oči udubljene u lobanju. Koža naborana, suha. Žena sa više od 70 ljeta iza sebe, ogromno iskustvo sažeto u tijelo obavijeno dimijama, maramom i opancima.
Nanija je odmilja naziv za nanu (nenu, babu) i to je ona "draža" nena, ona koja ti od penzije odvaja para i para, a ako nema penziju, onda izdvaja iz nekih svojih prihoda za koje samo ona zna kako je dobila te pare. Keks, šećerka, sok - uvijek ima za tebe.
U tim poznim godinama jedina joj je želja da doživi još koju godinu, pa da vidi i tvoju ženidbu. A kada se oženiš, onda želi da doživi i unuke od tebe. I tako od svih svojih potomaka isto. Nikada joj dosta života, a vječno govori kako je bolesna, kako "ne može ničim", te kako su njeni dani odbrojani. A dani prolaze li prolaze, dan za danom, sekund za sekundom, vrijeme teče, dok nanija i dalje stoji tu i osvjetljava put i pomaže koliko može, poput svetionika nad olujnim morem.
Dobro napisano. +