Rečenica koja nas u zapovjednoj ili izjavnoj (Ma ja se ne petljam, gledam svoja posla!) formi pod krinkom pristojnosti i ne miješanja u tuđe probleme strmoglavljuje u teško dehumanizirajuće otuđenje.
Čitam osmrtnicu na vratima svog ogromnog nebodera. Umro je moj susjed kojeg sam desetak godina povremeno sretala.
Bože moj, pa on se zvao Serđo. Bila sam uvjerena da živi sam. Piše da je imao suprugu. Nepokretnu, godinama vezanu za krevet. Što li je sada s njom?
Pojma nemam, ja gledam svoja posla…
