Ona koja se konstantno pojavljuje na vašem putu, koju već godinama do tančina poznajete, i redovno očekujete. I redovno dočekate. Potpuno spremni, što je najgore. I ponovo se o nju sapletete, što je najfascinantnije.
:opis banalnog događaja za prikaz obuhvatnijeg fenomena:
Na putu do posla prolazim malim, ultrakratkim dijelom retro-kaldrmisane ulice. Od samog polaska iz kuće spremam se na taj dio puta, naročito na njegov posljednji odsječak, u kojem su ploče malo više razmaknute i štikla mora da se zaglavi u procijep. Nekad i da spadne s noge. Obavezno da me neprirodno cimne pred prolaznicima i uljepša im dan jednim blesavo zabezeknutim izrazom lica. Zagarantovano da mi u svijest ureže još jedan neuspjeh. Uzalud, dakle, prethodna vizuelizacija problematične etape, uzalud maksimalno izoštrena koncentracija, podešavanje koraka i snajperističko naciljavanje rastojanja među pukotinama. Dovoljan je jedan sekund nepažnje, odlutao pogled ili zabludjela misao, ili euforija zbog samo jednog preostalog koračića, i igra je ponovo izgubljena. Do sutra, kad ću, sizifovski, opet početi s pripremama i brojanjem koraka.
Ići drugim putem? Linijom manjeg otpora? Ne – sindrom Pepeljuge, sirotog ženskog čeljadeta koje je lako jednim trzajem izuti i onesposobiti, treba da bude prevaziđen. Osim ako je i feminizam još jedna bajka-uspavanka.
Ne mora to da bude "mjesto", u pravom smislu. Može da bude i trenutak, ili situacija uopšte, koju dobro poznaješ i u teoriji pobjeđuješ, ali nikako da je savladaš, kad do nje (opet) u praksi dođe.
Stalno misliš o tome, tako da dok dođeš na "mesto zločina" - skrenu ti misli. Jbg, svima se to dešava!