Prijava
  1.    

    Panenka

    Čuveni penal Antonina Panenke iz sedamdes' šeste koji je ušao u fudblasku istoriju. Sleng za nešto laganeze ali izuzetno zajebano i efikasno urađeno. K'o Miha iz slobodnjaka. Šmekerica. Jasno dočarano sagovorniku da to tako ne ide.

    (normalna konverzacija)
    X: ...Osam...
    Y: Na kurcu te nosam! Hnjo hnjo hnjo!
    X: Khm...
    (nastavak konverzacije)
    X: ...Sedam...
    Y: Na kurcu te gledam! Hnjo hnjo hnjo!
    X: Da prostiš, jebem ti mater! E!
    Z: Au dechko... Panenka sine! Vaistinu panenka!
    Y: ...

  2.    

    Zastajkivanje prilikom izvođenja penala

    Namjestiš loptu na bijelu tačku, uzmeš zalet i zapucaš je onako muški, pa makar ti prečka odzvanjala čitavog života. Ili, ako si još veći mudonja, izvedeš panenku, pa - pukovnik il' pokojnik.

    Je li to toliko teško, sunce mu jebem?

    Al' 'oćeš... Uvijek se tu nađu neki Španciganci, Portuganci, ili neke njihove prekoatlantske pošpanice kojima je duša da dobro istrzaju golmana prije nego li upute svoj cijenjeni šut. Zastajkivanje se nekad sankcionisalo. Danas se svi drže pravila gdje stoji da se penal ponavlja samo u slučaju kad je igrač zastao pri samom šutu, dakle, u zadnjem koraku.

    Ni ljudi, ni sela, žao mi golmana. Mogu misliti koliko je bijedan osjećaj kad te kretenčić koji sebe naziva zvijezdom, iscima k'o malog majmuna ne mareći što će zbog toga ispasti mindža. Ona najgora, neoprana. Živim za dan kad će jednom od njih da prekipi, pa da loptu izvadi iz mreže i nabije je fićfiriću u usta k'o prasetu na poslužavniku.

    Plaćam pivu čitavoj kafani.

    - ...Sledeći izvođač za Brazil je Nejmar. Evo ga, uzima kratak zalet, KREĆE, staje... KREĆE, staje... KREĆE i GOOOOOL! Publika je u transu. Ali pogledajte golmana Čilea! Ljut je kao ris. Pritrčava Nejmaru... AUUUUUU! Kakav brutalan udarac trepavicom! Nejmar se bez svjesti skljokao na teren...
    - To, golmane, u oko te ljubim! Mali! Pitaj šta piju pičke!

  3.    

    Idem u neku Češku...

    Sanjiva misao koja se javi čoveku kad je umoran. Zašto Češka? Jer je dobra za svakog. Ona je usporena, nezainteresovana i neutralna.

    Češka je negde u srcu Evrope. Ima Prag, univerzitete, arhitekturu. Ima još nekih stvari, ali i meni opis Češke stane u dve rečenice izgleda. Jednostavno mi se mnoge stvari čine nevažnim da ih spomenem.

    Nije aktivno neutralna kao Švajcarska: pare, luksuz, mirna luka da Mihael Šumaher napravi dvorac.
    Nije kao Slovačka, za koju niko ne zna, koji mešaju sa Slovenijom ili Slovenima. Nije Balkanska ratoborna, bezglava sirotinja.
    Nije kao Kuba, gde svi beže od kapitalizma, reklama i bilborda, gde su prašina i sunce, i gabaritno siromaštvo. Kubanci imaju tepih prkosa i ponosa prema SAD - u, ispod koga guraju sve probleme. Češka nema tih problema.
    Nije kao Australija, odsječena, nepoznata, previše daleka da se uzme za ozbiljno.
    Nije kao bilo šta. Aktivna je, pasivna, stabilna i krhka, raskošna i oronula, sve istovremeno, i ništa od toga.

    Šta trażi čovek u Češkoj?

    Seljak je umoran od crnog ispod noktiju, znoja i tudje čizme. Hoće maslinasti jesenji kaput. Želi da stavi ruke iza ledja i da hoda trotoarom, nezainteresovano. Da svrati u kafanu da čorbu i pivo, pa kući na spavanje.

    U Češkoj nema jakog sunca. Zaštićena je od vetrova. Kiše su sitne, uspavljujuće, neprimetne. Čovek tamo nema puno razloga da gleda u nebo. Eto takva je Češka. Bez jakih boja, bez ičega da ti skreće pažnju, utiče na misli i provocira mir.

    Češka je tihi zapad. Češka je brzi istok. U njoj niko nije daleko od kuće. Raj za umoran svet.

    Zvao sam se Tom i živeo u Bostonu. Eto me u Češkoj. Bio sam umoran. Od obale okeana. Od posla, od vozova, od gužve, od stalnog proveravanja bankovnog računa. Od cifara. Od kilometara predjenih u glavi. Od dolazaka na vreme. Sada nosim cipele za broj veće jer sam ja tako hteo.

    Kada si u Češkoj, poslove ostavljaš do pola odradjene. Ne kao u komunizmu gde ti se čini da niko ništa ne radi i ne kao u kapitalizmu, gde dvojica rade četvorostruko. Ne kao u Rumuniji gde se plata sanja, niti kao u Luksemburgu gde te plate jer dišeš na poslu. U Češkoj odradiš pola posla, koliko stigneš, dobiješ pola plate, ne hvale te, ne grde te, ne zanimaš ih... Ne zanimaju ni oni tebe, poslodavci, klijenti, stranke...

    Tamo nema statusnih simbola. Voziš staru Škodu, živiš u stanu na četvrtom spratu šestospratnice. Sredina sredine. Zlato. Smisao života. Sanjalačka sreća.

    Pred krizu srednju godina, odu tamo matori mladići. Pa tamo su Čehinje. Ljudi su se umorili od udvaranja, od čekanja, statusa i nivoa veze. Umorni su od akrobacija, elokvencija, duhovitosti, šarenih koktela, dubokih razgovora, upoznavanja duše. Dosta! Lepe, ružne, pametne, duhovite, bogate, lepog lica ili dobrog dupeta... Ne, ovde nema tih kvaliteta, tih poredjenja, ovde caruje jednostavnost konstatacije: Čehinje daju. kad podvuku crtu, samo se to i računa.

    Kada odeš u Češku, budi svesan da je od sada i tvoj Bog Čeh. Spor, lenj, poluzatvorenih očiju, navlažen bekerovkom, zaliven staropramenom. Dremljiv, ravnodušan. Tamo je sreća tuga, a pobeda i poraz se služe na istoj tacni. Oštrice su tupe. Sve je to stopljeno u jedan zev zadovoljstva, prihvatanja, pomirenja, lepote.

    Stvari u Češkoj ne traju predugo. Panenka se smorio te noći, jer fudbal traje devedeset minuta. Kakvi produžeci, kakvi penali... O zar je bitan pobednik, evo šutnuću loptu ako baš želite, nek se otkotrlja. Pobedili smo? Pa sjajno, zaista, hajdemo dalje sad...

    Bezbojan dan, u istoj sam kafani iste ulice, kao u bilo kom od jučerašnjih dana. Napolju sipi kiša, a mene odavno nisu zvali po imenu. Ne sećam se odakle sam došao. Pevušim neki mol, dok moja devojka rešava ukrštene reči čekajući da se ohladi supa na stolu. Ulaze kolege sa posla, klimaju glavom. Beše Oktobar ili Mart. Dovrših kriglu piva, naručih drugu, i sklopih kapke na kratko. Prsti su mi bili ukršteni, a laktovi na stomaku. Mislio sam da umirem. Lep osećaj, ali svejedno.

    Weltschmerz, oduvek u Češkoj, a ona u meni, kaže zašto da uvek dovršavam misli...