Rukavica

Kasperizovana sjena prve ruke, prekrivena plaštom koji pravi leguru Hari Potera i vazduha, stvarajući jedno veliko ništa.

Ograđen od svake sumnjive priče na sumnjiv način svima stran sem njemu, šetkara se podzemljem držeći u rukama sve konce i drveni štap sa glavom bika na vrhu. Ne pozlaćenom, već glavom od čist-čistoga zlata, dobijenom na poklon baš u trenutku kada je posao koji je on odrađivao za nekoga i koji je, bez lažne skromnosti, obećavao, nekim čudom izgubio ravnotežu i krenuo da leluja labavo se držeći rukama za klizavu lijanu, boreći se svim silama da ne padne u provaliju. Riječima Rukavice: Kada je saradnik postao težak za saradnju. Čovjek sa pedigreom i renomeom kakav je on stekao prolazeći godinama kroz zategnute situacije zna da će posao biti obavljen, tu nema dvojbe, nego eto, načuo je da njegova stranka može da ponudi mnogo više od para i hektara. Ovoga puta se zadovoljio zlatnom glavom bika za štap.

Vođen je mantrom ''Muzi ovčurinu dok ti ruke ne utrnu''. Ruke koje budu čistije poslije nego prije muzidbe. Ruke kojim baca avione od papirnog novca u visokom prizemlju.

Šalteruša: Pa gospodine, Vi nemate obris svog prvog kenjanja. Mi, jednostavno, nemamo o čemu da razgovaramo.
Rukavica: Radmila, dijete drago, zamolio bih te da udariš taj pečat, jer u suprotnom...
Š: ŠTA TI TU MENI, JEL TI ZNAŠ KO SAM JA? NAĆU TE U GRADU KOSTI ĆU DA TI POLOMIM!

Utom zazvoni Radmilin telefon, mobilni, i to onaj drugi, koji će progutati ako muž sazna za njega. Glas čikice iz telefona joj nešto poruči, ova izgubi dah, slobodnom rukom skide znoj sa čela, nabaci postiđeni osmijeh i umiljatim glasom se obrati Rukavici.

-Možete li mi, molim Vas, reći koliko tačno potvrda želite? I ne, molim Vas ne, ne hvatajte se za džep, jer danas kuća časti.