
Poseban tip ljudi koji žive i rade na selu, neobrazovani, slušaju grand, ne izražavaju se lepo, to jest gadjaju se sa padeži i kao takvi uvek meta podsmeha kvazi-intelktualca i šatro urabanih snobova iz grada, koji po nekom čudnom paradoksalnom nizu "slučajnosti" uvek upravo žive na grbači takvih ljudi.
Pošto većina tih elitnih urabanista radi u nekoj propaloj firmi, i većina radi na poslovima gde po ceo božji dan piju kafu ili spavaju, zarada je naravno uvek minimalna, pa da bi uopšte sastavili kraj sa krajem to jest preživeli i ne pocrkali od gladi, uvek skoknu kod svog rodjaka fuj, bljak, glupog, seljaka da uzmu sirak, mleko i turšiju! (Hrani psa da te ujede!)
Možda baka voli Stojine pesme i Seka joj carica, al joj sirak nije gorak.
I za kraj hteo bih pozdraviti sve one koji ne podnose seljake sa jednim lepim, velikim:
MUNEM!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
dobro je +
bas nas briga... nista nemamo, nista ni ne radimo.... mleka-imamo, hleba-imamo, stace nam vise?
MUNEM!