Singerica

Perfekcija i nepogrešivost. Neumoljivost. Neumornost. Ljubav i tehnika...

Kad nas posjete vanzemaljci, pa nam dokrajče i onako razjebanu planetu, sa sobom će, kao savršen izum, osim šaha, odnijeti i Singericu.

Žena sa Singericom koja krpi lakat na dječijoj bluzi je suza u muškom oku. Slika blago pogurenog tijela, očiju iza stakala uronjenih u taj čelični svijet niti. Položena bluza sa rukavom ispod malog osvjetljenja diskretno instaliranog u snažnu muskulaturu mašine. Preko rukava zakrpa, oboje čekaju da postanu jedno...

Djeca su odavno u krevetu, već je duboka noć. U sanjivoj roditeljskoj sobi treptava sijalica otkriva neravnine zida. Muž je zastao na pragu svoje sobe, nepomičan.

...Dva platna, rukom pritiješnjena jedno iz drugo, kao sudbinom. Na crnoj mašini zlatnim fontom utisnuta je gravura SINGER. Zaklanjajući rukom sitni zlatni ornament na ivici, žena pokreće točak sa desne strane. U sobi je tišina. Dva uskladjena srca, metalno i žensko, rade kao jedno. Blago podizanje stopala, pa ritmično spuštanje na pedalu, i igla koja počinje da para kroz tišinu, kroz noć... Ona nezaustavljivo spaja krajeve bez početaka, čeličnom odlučnošću prodire kroz mekana tkiva položenih krpa, dajući im nov život, još jednu šansu, staru važnost. I sve to ispod tople i meke ženske ruke, čiji prsti, prateći tkaninu, primiču se bodlji, prilaze milimetarski blizu opasnosti, a ipak miljama daleko od nje. Singerica ne dozvoljava takve propuste.

Čovjek i dalje stoji, neizmjerno srećan. To nestalno svijetlo iznad glave, taj džemper preko njenih ramena, taj miris noći, ta toplina zaprane tišine, sve to se jednako utiskuje u njegovo srce, kao Singericom. Previše jako za suvišne pokrete, i ikakve riječi. Ipak vrijedi truda.

Najednom Singerica utihne. Da li je to sijalica treperila, ili sve oko nje?