Njemačke i italijanske sinhronizacije američkih filmova su ono što pizdi, zbog neprirodnosti, a veseli, jer znamo da se prave zbog dosta ljudi koji ne umiju da čitaju. Naročito u Italiji.
Poljske sinhronizacije su same po sebi komedija. Bilo da je dječji film, drama, komedija, samo jedan lik ( sa dubinom glasa Berija Vajta) čita kompletan tekst.
Jedan muški glas čita sve:
' Udaj se za mene. '
' Hoću, ali prije toga, uzmi me na stolu. 'Pa se posle pitamo odakle dekadencija na zapadu.
TO sa Poljacima je definitivn najuvrnutije, a sjecam se nekad davno analogne satelitske gdje sam imao nekoliko poljskih kanala, koji su kao u inat pustali odlicne filmove (naravno sinhronizovane), ali je sinhronizacija takva da se originalni zvuk cuje, samo je malo utisan, a preko toga ide glas ovog koji sinhronizuje (tacnije, cita) tekst redom.
E, najveci problem je sto sam ja pokusavao da gledam te filmove i da slusam samo pozadinski zvuk, a da ovog Poljaka ignorisem, sto se redovnoo neslavno zavrsavalo, sa glavoboljom nakon pola odgledanog filma.....
Meni su najsmešnije mađarske sinhronizacije,npr u vestern filmovima.
Dođe Džon Vejn i kaže "eđ viski"!:))