Prijava
  1.    

    Srce ko Rusija

    Retkost. Ljudi koje nije iskvario zub vremena, koji se još uvek svojski odupiru svakoj nepravdi i koje jače zaboli kakva tuđa nesreća od sopstvene. Nije dovoljno reći da ih je malo. Valjda u svakom mestu ima tek po jedan, možda dva takva čoveka, ali se o njima ćuti, novine više ne štampaju krupne naslove u kojima se spominje ljubav, pa tako i o njima gotovo da nema slova, a i Jesenjin je već poodavno umro.
    Oni samuju drugačije od svih. Današnjem čoveku je to strano, ne može se podvesti pod ludost, nije moguće opravdati ni razumom, možda bi najtačnije bilo reći, da je neki umešni vajar uzeo gomilu tuge, pa kao što se od gline oblikuje ćup, tako i on oblikuje čoveka.
    O njima se ne pišu knjige. Šta bi se uostalom moglo reći za dobrog čoveka, sem da je dobar. Da počneš nabrajati neka njegova dobročinstva, on ti se namah ni kriv ni dužan čini manje dobrim, kao da se iskvario baš u tom trenutku dok čitaš o njemu. Tim ljudima se ne dižu spomenici. Ja eto, ni na jednom spomeniku nisam pročitao kakav je neko bio čovek, piše rok trajanja, ko je podigao, ko je ožalošćen, ali da li je taj što tu počiva, bio dobar ili neki namćor, e o tome se ćuti. Čini mi se boje se ljudi, započeće tu modu, ali i njima će neko već možda sutra sastavljati slovo.
    Eto sad i mene uhvati muka, šta reći o nekome ko je dobar? Valjda taj ni sam o sebi ne bi rekao više, pa mi valjda i nije uzeti za zlo.

    Meni uvek nekako najbolji primer jedan moj komšija...
    Bio mašinovođa u ono sretno vreme. Nedugo potom mu se razboli žena, imali malu ćerkicu, pet, šest godina. Žena umre, zarati se, on izbjegne, ćerka ostane kod rodbine. Došao ovde, ne zna nikog pošteno, pentrao se po krovovima, naplaćivali mu vodu, jebali ga oni koji mu nisu ni za crno ispod nokta, a on ćuti. Ko god ga zovne da mu radi, a pretežno ga zvali džabe, takav smo narod, on ode. Kaže valja pomoći ljudima, ne zovu od miline. I da vidiš to, plače se meni kada sam uz njega, kad gledam tu igru života, a on muk pa muk. Ne vidi se na njemu nit da ga šta boli, niti da ga jede iznutra, a jelo ga ljudski.
    Ne prođe koja godina, morao na zamenu kukova, a kad te krene, onda to i ne staje. Odma mu dijagnostikovali i rak prostate. I odjednom nema prijatelja, nema nikog da njemu džabe učini. Ako mu treba paklica cigara, skupo im da mu kupe, a kod svakog je šleper zaradio. Tek tad mi reče jednom, nije njemu što će umreti. Samo tu svoju ćerku zove svaki dan, a ona ili je u gradu, ili sa dečkom, pa makar da mu ona to kaže, nego sve neke tetke i rođaci. Tad malo zaćuta, pa krete da priča o njoj, a vidiš on zna da je prevalila dvadesete, samo još je gleda kao ono dete koje je ostalo iza njega. Ispriča se onda me pogleda, pa me pita muči li mene šta? A mene sramota za sve one godine što sam mu o nekim svojim brigama pričao.