Naime, radi se o iskonskoj potrebi Srbina da mu, čak i u najgorim situacijama, guzica bude nahranjena i napojena, jer se tako, bar u našoj zemlji, svaka muka lakše rješava. Ne kažem da to nije neophodno, naravno da jeste, ali, ako postoji neka zemlja u kojoj su hrana i piće jedna vrsta božanstva - to je ova.
Prosječan Srbin će svaki utrošeni dinar, bez obzira na šta ga je dao (bio to plaćen račun za struju, ispit, ćerkina maturska haljina, sinovo prvo izvođenje djevojke u grad), u glavi (a i na javi) pretvoriti u pečeno prase, flašu vinjaka, jagnjeći but ili bilo kakvu vrstu hrane koja mu je uskraćena zbog dotičnog, njemu nemilog događaja.
Poslije će proklinjati taj događaj dok se ne pojavi sljedeći koji će mu zaokupiti pažnju i tako ukrug, do kraja života.
- Tajo, znam da sam već kupila one cipele za maturu, al' nešto su promijenile boju, moram da uzmem druge, našla sam neke, na sniženju, samo 12 hiljada, bolje da ih odmah uzmem, dok nisu prodate!
- E, jebem ti ovakav život! Kakvu crnu boju promijenile? Pa za onih 15 crvenih što sam dao za njih sam mog'o mjesec dana svaki dan u restoranu ručat', a ne živjet' na patelini i somunu od juče! Jebala te i matura i sve! Na, bježi mi s očiju!-------------------------------------------------
- I, jebem im mater, opet povećali cijenu prijava ispita, sad hiljadu i dvjesto! Eeej! Pa za te pare mogu 10 dana jest' u Karibiku, sa sve Kolom!
-------------------------------------------------
- Jeeej, uplatiću ktitora, baš sam kul!
- Šta će ti to sranje? Koliko to košta?
- Ma, samo 250 dinara, nije strašno..
- Konju, ti si student, mo'š dvije dvolitre kupit', mo'š otić' u London i dva piva popit', k'o džek!
- Ne seri nindža.
