Džukac velik kao tele, bez imena. Nije rasan. On je mješanac vučjaka i šar-planinca. Od prvog je naslijedio njušku, uši i dlaku, a od drugog veličinu, divljačko ludilo i ljubav prema samo jednoj osobi.
Zašto nema imena? Ne možete takvog psa nazvati nekim flafičastim imenom poput Bobija ili Rikija. Njegova pojava je njegovo ime. Stra'ota sa velikim S.
Nije pasmina koja se vodi u šetnju i koja služi za paradiranje pred trebama. Sloboda mu je uskraćena kad je kao četvoromjesečni štenac, lokalnom kabadahiji zubima otkinuo pola guza. Od tada je vezan lancem koji bi se mirne duše mogao koristiti za vezanje sidra na prekookeanskim brodovima. Nikad nije cijepljen protiv bjesnila, jer nema tog veterinara koji bi imao petlju da pokuša. Čak i ako pobjesni, teško da bi neko primjetio, jer iskeženi zubi i zakrvavljen pogled jasno stavljaju do znanja o kakvoj se zvjeri radi.
Čula su toliko izoštrena da ne može da mu promakne ni leptir, a da se ne oglasi lavežom. Lavežom? RIKOM od koje psi u krugu od dva kilometra bježe u kućice i sklupčavaju se u ćošku dršćući od straha, vukovi u obližnjoj šumi padaju na leđa praveći se mrtvi, a crnokosi neznanac postaje Fabricio Ravaneli.
Jednom je komšija doveo svog borbenog psa koji je režeći ušao u krug opisan lancem. Živio je još 10 sekundi. Nije dao da se ukloni lešina čija ga je prosuta utroba podsjećala na trenutak trijumfa i čiji je nesnosni smrad opominjao da nijedan pas ne pokuša nešto slično.
- 'Alo! Milovane! Gdje si?
- Na poslu sam. Šta se desilo?
- Ona naša Stra'ota iščupala kolac za koji se veže!
- Lele... Je li nekog zadavio?
- Nije, ali jutros nijedno dijete iz sela nije otišlo u školu. Komšije su se zabarikadirale u kuće, a radnici na poljoprivrednom dobru ostali su blokirani u kuhinji. Dolazi, samo tebi dozvoljava da mu priđeš!
- Dobro, doći ću!
- Požuri, k'o Boga te molim! Znaš da nam je poljski WC...
