„Svi smo mi (pa nečije ime i prezime)“ izreka je ili poklič koji je na prostorima ex jugoslavenskih država postao posebno popularan posljednjih godina dvadesetog stoljeća, a svoju primjenu nalazi i u prvoj deceniji dvadeset i prvog.
Kreiraju ga istaknute, viđenije osobe u određenim društvenim skupinama pa ga izvikuju u svakoj prilici: na političkim, kulturno-umjetničkim, gospodarskim skupovima, na sastancima sportskih klubova, umirovljeničkih i đačkih družina, na druženjima ljubitelja čokolade, pasioniranih kolekcionara, na mitinzima društva za borbu protiv antipušačkog zakona…, na sastancima grupa za potporu liječenih ovisnika, članova Pete… i da ne nabrajam).
Ime i prezime koje se prikači izrazu „svi smo mi…“ najčešće (mada ima i drugih slučajeva) pripada nekome tko je trenutno pod kakvom sudskom istragom ili već mirno odslužuje svoj dug Bogu i narodu u nekoj od kazneno popravnih ustanova. Kako je zaslužio boravak u „spa centru“ nije važno (zna se).
Cilj kreiranja pokliča: sugerirati masi potrebu identifikacije s dotičnim herojem, moralnom vertikalom, uzorom djeci, odraslima i starcima, s osobom koja budi nadu u svijetlu budućnost svoju i svih svojih sljedbenika. Masa mora navući odjevne predmete s likom, slikom i prilikom heroja mučenika i s velikim natpisom „svi smo mi….“. Osim potpore dotičnom, time se izražava i neslaganje (mržnja i prezir) s režimom koji je junaka šikanirao, optužio i osudio.
Neću navesti ni jedan primjer jer nomina sunt odiosa.
