Kafić u izrazito lošem stanju. Stari, ofucani inventar, još starija konobarica, zaboravljen od Boga još u utorak. Psi lutalice zaobilaze njegovu terasu, pa podju da pišaju na groblje, jer se ugodnije osjećaju. Jednom riječju - TROP.
Ali, nešto te privlači njemu. Iznova i iznova se vraćaš. Posle grada pijan svratiš 'na po jednu' jer znaš da konobarici ne smeta ako se ispovraćaš po podu. Zaboga, ljudi smo, očistiće. Sa zadnjih tri eura si spreman da okreneš turu društvu, baš tu, jer znaš da bi posle ture moglo da ti ostane za masan burek bez jogurta.
Kada se ugase svjetla na uber-kul-urbanim kafićima, i kada zadnji konobar preda svoj današnji pazar, Tropski bar zasvijetli u punom sjaju. Zablista kao oči pijane mačkice-tigrice dok po prvi put uzima falus nepoznatog mladića u ruke. Otvori širom svoja trošna vrata, da primi sve dobronamjerne goste.
Dejan: Dušane, ustaj sa asvalta. Idemo da bačimo po jednu u Tropski bar. Obeć'o sam Cici-Mici konobarici šteku Drine.
Du: Mhm, evo, sam' da nadjem noge. Zagubi' s'm i' negdje.
De: Aj ne prdi, nosiću te ja do tamo. Imam četr' eura i še'set. Tama za po' boce loze.
Mile, smradino, skapirali smo da je sjajno. :D