Prijava
   

Vegan sam i time se dičim, kad se skinem ni na šta ne ličim!

"Ha-ha" stihić koji možda i na najobjektivniji način opisuje tu čudnu sortu homo sapiensa koji bi, pak, da to nisu. Jer oni su VEGANI - zavetni terači inata Darvinovoj evoluciji i protivnici integralnog eksploatisanja životinja iz plemenitih pobuda, kojih su se čak i vegetarijanci odrekli...iako, zapravo, svi pripadaju istoj sekti. Ipak, vegani su daleko radikalniji i pešes puta više ziljaviji pobornici zdravog "vratimo-se-prirodi-pasimo-travu-stajl" života, tako da šizma između njihove i vegetarijanske sekte i ne čudi previše nezavisnog posmatrača-mesoždera. Ono što, međutim, čudi jeste kako narečeni ziljavci uopšte uspevaju da žive, da biološki funkcionišu, idu na pos' o ili čak da pređu ulicu u jednom komadu.

Na ta pitanja umalo da mi odgovori jedna Nemica, a s kojom sam se tokom studija povremeno kresao i koja je, eto, bila vegan, jebem ti budalu zagorelu da ti jebem. Antje se zvala. I nije bila skrndelj, koliko se sećam, ili barem ne u poređenju sa ostalim Nemicama iz čkole. Ali, braaate, kad bi se skinula...ono jes' da je meni tada bilo 20 i da i nisam bio neki naročiti izbirač što se trsa tiče (mala stipendija, jbg), ali je svejedno bila građena k'o mladi luk, struk celera u najboljem slučaju. Bila je tada ponosni vegan već pola decenije (sa 16 videla neki dokumentarac o mesnoj industriji i to je bilo to) i njeno telo je već ozbiljno počelo da otelotvoruje efekat "zelene bašte" i to na način veoma sličan jednoj: ruke su joj bile žgoljave poput kakvih baštenskih grabulja "sa stažom", noge su neodoljivo podsećale na dva ozbiljna praziluka (al', jebiga, opet dva praziluka), grudi bejahu zapremina oveće limete (mada to nikako nije uticalo na njeno samopouzdanje kao ženske jedinke), rebra si mog'o da joj izbrojiš vizuelno, dok su joj zglobovi svud po telu rodbinski ličili na kakvo korenje - suvonjavi, grguravi, blago jezoviti i pogodni za iščupati.

Najbolesnijim od svega, pak, činilo se njeno lice koje je onako ikakvog rumenila i sjaja bez umorno visilo na tanušnoj lobanji, k'o da će svaki čas s nje da sklizne i utopi se u pejzaž ostatka leša. Nije mi nikad nažao učinila, msm, ne'am razloga da je mrzim i to, samo realno pričam. U lokalnoj piceriji su joj spremali picu sa brokolijem i tofuom. Prala je kosu šamponom od riblje kosti...ili tako nečim. Volela je krastavac.

Sretnem je pre neki dan na ulici posle dugo vremena. Radi u nekoj privatnoj muzičkoj školi, kaže, do jaja joj, mlati pare. Pored nje isto tako neki osušeni, kolega iz iste sekte, štali. Rek'o, dobro je, vratila se svojim korenima...

Komentari

što ja znam da si ti čim vidim ovo nemica i muzička škola?+

Ovde će da bude ono p; np...

šta dobrodošla... kad sam odlazila?

Ma, znam, nego kate vidim na mojoj defci želim da se lepo osetiš, bečka škola:)

I nikad ne odlazi.

Težak je život nas "umetnika".

+ odma na rimu u naslovu

To je i epicentar defke, ustvari lololo:)

Ljudi moji što ja to ne volim.

Znavah da si ti.. gotivim vegane ali zaslužena petica!