Izgubljeni biser

Danas jesi-sutra nisi. Vrijediš onoliko koliko to drugi kažu. Sijaš onoliko koliko to drugi mogu da vide. Zarobljen u školjci koja te i iznjedrila još uvijek ne vrijediš ništa, sve dok te neko ne nađe, dok ti on ne stavi etiketu sa cijenom.

Čak i kad te neko nađe i stavi te na dlan diveći se tvojoj ljepoti, more pošalje vjetrove koji te zaljuljaju na dlanu i pred očima onega ko te našao, bace u plavu, duboku grobnicu. Padaš dugo, takav je pad sa visine, padaš u gusti morski mulj, stapaš se sa njim’. Nema više sjaja, teško da će neko da te tu nađe-zna se gdje se biseri traže. Post’o si bezvrijedan.

,,Znaš li ti sinovac gdje je Beograd”, pita me stari čika Mita zagledan u dokrajčenu čašu loze, neočekujući da mu odgovorim. Ja znam gdje je Beograd-bio sam tamo, a znam i priču čika Mite, stoput poslušana.

,,Znam čika Mito, znam.”

,,A znaš li da sam ja tamo trebo da igram fudbal, zauvijek da odem u taj Beograd. Znaš li ti to sinovac?”

Ja i to znam, znam i zašto nije. Puštam ga da priča.
,,A što niste čika Mito”, pitam, ni sam ne znam zašto.

,,E dobri moj sinovče...”, još uvijek zagledan u onu istu čašu na šanku, jednom rukom gužva ispražnjenu kutiju Morave, pogleda je zamagljenim pogledom kao da hoće da joj kaže ,,Pa i ti si me izdala.” Vadim mu svoju kutiju i pružam ka njemu. One me kratko pogleda u oči i nastavi sa posmatranjem one iste čaše.

,,Daj za čika Mitu još jednu lozu, duplu.”

,,Neka sinovac, ne treba. Dovoljna je i cigara.”

Provrti onu cigaru prstima, nekoliko puta, zaliza i zapali je već dotrajalim upaljačem tek iz trećeg pokušaja. Povuče kratko, izbaci dim kroz krajeve desne usne i udahnu duboko.

,,Bila su to teška vremena. Nas sedmoro braće i sestara, hvala Bogu. Sve jedno drugome do ušiju. Ja sam bio najstariji”, priča čika mita praveći kraće pauze poslije svake rečenice.

,,Znaš li ti sinovac kako sam ja igr’o fudbal”, reče čika Mita povisivši tona na kratko, bacajući pogled preko lijevog ramena-pravo na mene.

Znam ja kako je Mita igr’o fudbal, znam da i sad zaradi za koju ljutu fascinirajući znatiželjne buržuje. Gled’o sam kako za opkladu titra opušak cigare-dovoljno za cigare i ljutu.

,,Čuo sam čika Mito da vam nije bilo ravnog nadaleko.”

“E taj fudbal, đavolja rabota...Treb'o sam ti ja moj sinovče da idem u Beograd da igram fudbal. Došli ljudi iz Beograda mene da vode da im igram fudbal. Ko da tamo nema ko da im igra. Dolazili i kući, nude neke velike pare. Ja u bijedi-u životu nisam vidio toliko para, ali bijeda ostaje bijeda. Džaba kad ti nije suđeno.” Ispi onu lozu, kartko je zadrža u ustima i spusti niz grlo. Htjedoh da mu naručim još jednu, a on me uhvati za ruku ,,Dosta je sinovče.” Ponudih mu još jednu cigar, nju prihvati, opet je provrti kroz prste, zaliza, opet isti uvježbani ritual.

,,Znaš li ti da tamo kod njih fudbaleri ne smiju da piju? Kakvi su to ljudi sinovče? Imaju li oni duše, vesele li se, pate li? Jebeš ti taj Beograd."

Ništa čika Mita nije slagao. Dolazili po njega iz Beograda da ga vode. Došli mu kući, a on ko po vragu, na vrata mrtva-pijan. Kažu da se od tada više nikad nije napio-nije se ni treznio.

,,Šta sam treb’o da pijem vodu dok mi druga u vojsku prate? Jebeš ti taj Beograd.”

Ono, nije da čika Mita priča gluposti, ali takva šansa se nudi jednom u deset života. Mitu je čeko voz za Bograd i kartu je imo-taj voz je davno otišao. Karta više ne vrijedi ni pišljivog boba.

,,Idem sinovče, polako nisput.” Pogleda na sat, kao da ga neko čeka, kao da negdje žuri. Lagano ustade sa visoke stolice, ogrnu stari kaput, udari se rukama po džepovima kao da provjerava da nije nešto zaboravio, uzdahnu duboku i krenu ka vratima.

,,Čuvaj mi se sinovče.”

,,Hoću čika Mito, hoću...” Ostajem još da sjedim za praznim šankom, gledam u vrata kojim je izašao čovjek sa koijm se sudbina okrutno poigrala. Stavila mu pod nos najukusnije kolače života, omamila ga pa mu lupila šamar od kojeg je pao na pod, na dno, dno života.