Drmanje koje zemljotres izaziva može biti saveznik običnom čoveku. Ovo savezništvo se ogleda u sledećem: Ako ste odvalili neku glupost baš pred zemljotres, niko se neće toga sećati; Zemljotres može prikriti strašan prdež; Zemljotres može razbiti kamen u bubregu i pomoći u izbacivanju istog; I na kraju, zemljotres može tokom sexa pomoći ženi da doživi orgazam, a samim tim pomaže muškarcu koji će nakon takvog sexa izgledati kao pravi pastuv u očima žene.
Trenutak nakon sexa (zemljotresa) - Dragi, šta bi ovo? Zemljotres? - Ma kakav zemljotres, to sam bio ja! - Sutra spremam tortu koju najviše voliš, a ako želiš, možeš ceo dan da gledaš fudbal. - A tvoje španske serije, Farma, Jelena Bačić i Lea Kiš? - Ne moram da ih gledam, ipak si zaslužio da sutra radimo šta ti poželiš. - I što nije svaki dan zemljotres!? - Šta kažeš? - Ništa, ništa, laku noć, cmok.
Paripče tužne sudbine, koje se dovodi ždrebici, da joj rasplamsa maštu. Pa kada se mučenik dovoljno napali da bi mogao da vrši radnju, a oni za ular pa natrag u štalu. Jadni Veselin tako ostane suvog vršnjaka, a njegovo mesto zauzme pastuv sa pedigreom, koji onda pamprči bez po muke. Ako se jadni Veselin drzne, pa iskoristi trenutak nepažnje i naskoči na kobilu, onda se škropi. Tako da kako god okrene, najebao je.
Ime koji je nekad 'krasilo' ciganskog konja. Mršava, ispijena, neuhranjena, fizički i psihički iscrpljena životinja (a kako i ne bi) koja je svojevremno radila i po 20 sati bez prestanka, prelazila put od Maribora do Peći za svega tri dana vukući u prepunim kolima svog gazdu sa sedmočlanom porodicom i sve njihove stvari i predmete gotovo bez odmora, skoro pa 24/7. Konj, kobila koja sticajem okolnosti ne liči ič na pomenutu plemenitu životinju. Mazga je pastuv, reklamni primerak svoje rase u odnosu na saragu. Dno dna, ali ipak ne svojom krivicom...
- Brate, ja ne znam šta ti bi sinoć pa da se smuvaš s onom Dacom. Kapiram ja zagorelost i te munje, ali jebote... - Što, šta joj fali? Jes' da je građena ko armatura za nastrešnicu i da je pirgava i po stomaku, al' ono, dok puši, odmah navoj urezuje hehe. - Saraga joj nije ravna brate, znaš? - E, mojne se vređamo sad. Nisam ti ništa rekao za onu tvoju kobilu onda, sećaš se? - E, 'ajde nećemo više o tome, važi? - Kul.
U laloškom paorskom slengu, naziv za mlađeg konja koji se dovodi kobili da joj rasplamsa strasti i raspojasa požudu, kako bi u ključnom trenutku optimalne vlažnosti bio sklonjen sa strane i na pozornicu doveden rasplodni pastuv, da po kratkom postupku obavi junački deo posla.
U društvu, to je onaj drugar koji stalno zuji oko devojaka, lako im prilazi, priča, zasmejava ih i taman mu zaigra brk, kad dođe neki kurajber, oduva ga mudima k'o ruski er beg, nasmeje se, namigne srećnici i za kosu je odvuče u klozet na obijanje pločica.
- Braćelinjo, fine cice ovde, si nanišanio nešto? - Mhm. Malu Ivanu. - Hm, pa požuri, eno ga Mića se već razleteo oko nje, napada k'o Mančester. - Pff, Mića veseljko. Ima fore dok ne završim pivo, a onda idem tamo da je pregazim k'o plitak potok.
Nekada davno, kada si bio kao mladi pastuv, i kada ti je griva vijorila na vetru u divljem trku po zelenim pašnjacima. Kada ti je svako jutro bilo novo i svaka rosa slatka. Kad ti nije bilo važno gde ćeš leći i s kim ćeš plesati, koliko noći nećeš spavati, a koliko dana ćeš provesti putujući u nepoznato. Kada je radost bila u istraživanju i novim iskustvima jer je ceo svet bio mlad u tvojim očima. Nekada davno, u prolazu, na nekoj žurci ili koncertu, upoznao si predivnu devojku. Devojku sa mesečevim sjajem u kosi i sunčevim zrakom u osmehu. Prošla je pored tebe i ti si se zapitao, samo za tren, da li da je slediš. Nisi.
Umesto toga, oženio si se skromnom komšinicom, curom iz kraja koja te je krišom gledala ispod oka dok je tiho rasla čekajući da se ti smiriš. Curom koja je odabrala da svoj život provede s tobom. Da trpi povremene pijanke, glasne prdeže i psovke, da ti pere smrdljive čarape i gaće sa smeđim flekama. Da ti rodi decu i da ih vaspita da budu dobri ljudi i vole svog oca. Da, onu decu na koju se ponosiš u kafani pred prijateljima, a treba ti pet minuta da im se setiš datuma rođenja. Curu koju povremeno ispod oka pogledaš procenjivački i odlučiš da se previše ugojila, opustila, prestala da se šminka i generalno ti više nije privlačna.
Tada pomisliš kako bi to bilo dobro da si oženio onu devojku sa mesečevim sjajem u kosi i sunčevim zrakom u osmehu. Da si s njom proveo ceo život u u divljem trku po zelenim pašnjacima. I pomisliš da si u životu propustio priliku. Tada znaj, zasigurno, da je tu priliku u svom životu propustila skromna komšinica, cura iz kraja koja te je krišom gledala ispod oka dok je tiho rasla čekajući da se ti smiriš i da je povedeš u novi život ispunjen srećom.
I od mladog pastuva čija je griva vijorila na vetru u divljem trku po zelenim pašnjacima, znaj, ostala je samo matora izanđala konjina.
Veseljko je mali konj koji se dovodi kobili kako bi je razigrao. Nakon razigravanja kobile Veseljko se uklanja pastuvčini koji odradi ostatak posla sa kobilom. Veseljko je najčešće i najbolji prijatelj neke ženske, oko koje se stalno mota, čini joj usluge, zasmejava je, teši, kupuje uloške jer mu je to usput. U suštini sisa od čoveka koji se ukloni kada ženska nađe svog pastuva. Sa druge strane Veseljko je uporan, jer kada pastuv šutne ovu žensku on joj se ponovo vraća sa poboljšanim ulošcima i svežim forama.
Sada već legendarni atletski događaj. Najmasovnija priredba u jugoistočnoj Evropi koja sa razlogom nosi ime cele medijske kuće, koja je zaslužna za promociju. Broj učesnika se iz godine u godinu povećava, a o značaju samog događaja svedoče i brojne atletske zvezde. Pomenućemo samo višestrukog evropskog prvaka u krosu Ukrajinca Sergeja Lebeda koji je proleteo te davne '91 hipodromom Sremske Mitrovice kao kakav punokrvan pastuv. Jedna od osnovnih ideja jeste promocija sporta kod dece školskog i srednjoškolskog uzrasta i kao dugoročni cilj razvoj zdrave nacije vaspitanje u takmičarskom duhu nadmetanja kroz trčanje po travi. Danas svako od nas može da posvedoči o ovom događaju kroz gomilu interesantnih priča, a ako kojim slučajem niste učestvovali u istom verovatno ste previše matori.
Proleće uvek nosi sa sobom gomilu uspomena, prve ljubavi, zaljubljivanja, školski kros. O ovom događaju se priča još mnogo ranije pre nego što dežurni učenik zakuca na vrata učionice sa obaveštenjem o tačnom datumu održavanja i napomenom da se moramo pojaviti u opremi za fizičko - crnom šorcu i beloj majici. Uvek sam radosno dočekao tu vest jer se taj dan skraćuju časovi. Đaci svih razreda se okupe taj dan u školskom dvorištu. Užareni takmičarski duh se provlači kroz vazduh. Tu su svi. Dvoje po dvoje u koloni nestašno koračaju prema odredištu trke, dok ih nastavnik bezuspešno prekoreva i poziva na mir. U grupama uvek se ističu visoki momci, favoriti, nabreklih mišica i čvrsto vezanih pertli, spremni za pohod na diplomu i sendvič koji dobija pobednik. Dok im sa druge strane koketno prilaze mladi devojčurci. Ja nisam pripadao tim favoritima. Uvek sam bio dezerter. Nisam bio ni debeo niti sam imao astmu već jednostavno nisam hteo da se znojim taj dan. Više sam voleo da gledam starije devojčice. Utegnutih šorcića lepo su izgledale. Pojedine su imale i sise lepo dekoltirane sijale su na suncu. Zauzimao bih najbolju poziciju uz ogradu gde sam posmatrao. Pravo zadovoljstvo i praznik za oči je bilo gledati ta nabrekla, oznojena nedra kako poskakuju u ritmu trčanja reflektujući zrake sunca. U vazduhu se osećo miris vrelih devojačkih izdisaja i slepljenih od znoja guzica. Nakon krosa sabirali su se utisci. Često pitanje je bilo "koji si stigao". Ja sam takođe sabirao utiske Tijana, Jelena, Marija, Ana... Voleo sam taj kros.
(Ovaj izraz sam stotinu puta čuo od svog druga A. Svaki put kad bi ga neko pitao o devojkama on je za sebe govorio: „Ma, ja sam Veselin.“ Izraz je pokupio u nekoj emisiji Laneta Gutovića, a ja za priču znam iz druge ruke...)
Veselin je, kako je on to objasnio, neugledno konjče bez pedigrea koje puštaju da odradi romantični deo, tj. predigru, da „ uveseli“ nezainteresovanu ždrebicu i spremi je za parenje. Onda, kada treba da dođe do akcije, puste rasnog pastuva, a Veselin ostaje sam sa svojim bolom u duši (i u preponama, verovatno).
Neretko se dešava da momak pikira devojku koja je jako povučena, ili hladna štreberka koju momci naizgled uopšte ne interesuju. Ona ga naravno odbije kao navalentnog i dosadnog, ali sada, sa probuđenom seksualnošću, sigurna u sebe i svoje kvalitete, za kratko vreme pronalazi drugog, frajera koji joj se dosada činio nedostupnim. To je benigni slučaj Veselina i normalna pojava.
Mnogo je gori slučaj (a dešava se češće nego što se u to veruje), kada devojka ne odbija momka, već je itekako zainteresovana, a momak se smota, bilo zbog nesigurnosti u sebe, bilo zato što devojku smatra polubožanskom sveticom koje on nije dostojan, bilo zato što od ljubavi očekuje previše ili što ni sam ne zna šta ’oće, ili od svega toga pomalo. Tu se flert i platonska ljubav završe tako što devojku pokupi neko treći ko je ne smatra sveticom, najčešće pastuv koji ih je promenio dosta, pa mu ni ova ništa ne znači. Veselin je poslužio svrsi, pa mu ostaju bol u duši i pornići na internetu i „Moja je pesma lagana“ od „Valjka“ .
Kao klinci od 20 leta šljakali smo preko leta na građevini, kada je jedan od nas mlađih iznosio svoju priču o tome kako se nedeljama muvao sa nekom devojčurom, ali ipak nije imao hrabrosti da načini odlučujući korak... Taman kad je bio ubeđen da je devojka potpuno njegova pojavio se treći, nebitni lik i maznuo mu curu ispred nosa, tek tako. Pažljivo nas je saslušao jedan bivši mornar.
(Mornar je bio izbeglica iz Hrvatske, koji je, eto, delio istu muku sa nama ostalim fizikalcima a bio je daleko najiskusniji lik na gradilištu, ne samo po pitanju žena. Obišao je svet uzduž i popreko, ipak, o svojim putovanjima nije pričao mnogo, samo o ženama koje je sretao usput... Prostitutke u Rusiji, savršeno oblikovane Indijke koje, opet, mirišu na loj, vitke Afrikanke bez grama sala koje svoje usluge ne naplaćuju novcem, već sapunima i dezodoransima, šta je sve radio u Južnoj Americi, Španiji itd. Prema svojoj računici, bio je sa oko 80 i kusur žena, a nije mi delovao kao lažovski tip čoveka, samo ga nisam pitao koji je deo od njih je morao da plati, ali i to mu je nekakvo iskustvo.)
Elem, Mornar je prišao mom vršnjaku, roditeljski ga uhvatio za ramena i prodrmao:
- Šta ima da te je stid, je l’ imaš kurac!? Je l’ imaš!? - Imam.. - Pa šta ima da te je stid!
(Čovek se nikada ne uči na tuđim greškama. I ja sam i pre i posle toga igrao ulogu što Veselina, što ovog drugog koji otima ribe. Iako pretpostavljam da su 90% ljudi na ovom sajtu prevejani jebači, neka priča bar posluži mlađima kao upozorenje, pogotovo ove Mornareve reči.)
Ženska osoba koja se opasno približila ili je već pregazila tridesetu, pa je pod pritiskom svog biološkog sata, nesvesno postala verni sledbenik eugenike, svojevremeno Hitlerove omiljene naučne discipline, koja se bavi genetskom selekcijom i unapređenjem kvaliteta potomstva. Čekala je onog pravog, čekala, ali ga nije dočekala. A sat otkucava. Zato je sada od prave ljubavi odustala i jedino čemu se nada je da će svoje bitisanje na planeti opravdati barem ostavljanjem koliko-toliko kvalitetnog potomstva. Tako da, sve što ona sada traži u svom životu jeste pastuv sa dobrim genima koji će je oploditi. Ne mora da ga voli. Ne mora ni on nju. Dovoljno je samo da mu otac i mater ne boluju od dijabetesa, visokog pritiska i šizofrenije i da ima jake zube. Da bude pametan ne mora. Pametna je ona. Očigledno.