Izraz koji se koristi da bi se osobama koje hoće da se pokažu pametnijim nego što jesu ukaže na to da nisu uspele u svojoj nameri. Tj. smaraju slušaoca. Koristi se u svim krajevima Srbije.
PRIMER 1 Darko: A brate 100 godina te čekam,gde si do sada ? Meda: Nemoguće je da ti mene čekas toliko dugo, jer čovek u Srbiji prosečno živi 75.8 godina....A mi se znamo od tvoje 7. godine, a i tebi je tek 24. godina, a... Darko: Medo ne tupi ga ! PRIMER 2 Marinko:Gladan sam, mogao bi vola da pojedem. Ivan: Pa to nije fizički moguće jer volovi u proseku imaju od 300-900kg, a ima i onih koji guraju preko 1000kg, čak i kad se ispeče pa se dobije polovina njegove početne težine, što je opet minimum 150 kg, što i nije vo, nego tele, ali nebitno. Hoću da ti kažem da... Marinko: Ma bre ne tupi ga !
Iako nema neke pretjerane veze sa džigericom (jetrom), termin je usvojen i ustaljen kod romske populacije ili u manje razvijenim sredinama,izraz kojim se postižu razni efekti,pogledati primjere.
U nekim situacijama poistovjećuje se sa izrazom "alal vera" ali ima i širu primjenu.
- Dodaj tati daljinski sine,ljubim ti džigeru... (uljudna prinuda)
- Tooooo Ronaldinjo ljubim ti džigeru!!! (kad vaš omiljeni igrač zabije gol i obezbjedi direktan prolaz vašem tiketu sa kladionice)
- Ljubavi,ljubim ti džigeru (ultimativni izraz romantike kad vas bolja polovina "nadpije" - kad žena ima jaču jetru od vas,vrlo je romantično i poželjno izjaviti ovakvu rečenicu)
- Toooooo Kemiš ljubim ti džigeru tvoju (kad vas pogodi određena pjesma, instrumental ili izvođač,kad vam se učini da biste zadnju paru dali samo da nastavi da pjeva tu pjesmu koja vam je "našla žicu")
- E vala Marisol,ljubim ti džigeru (kad omiljena junakinja vaše najdraže meksičke sapunice ipak odluči da se uda za svoju jedinu iskrenu ljubav Rodriga,vi joj čestitate na ovaj način)
- E, je l' imaš neko omiljeno mesto za razmišljanje? - Da. Dosta je čudno, ali ja nalazim da mi koncentrisana atmosfera pomaže za koncentrisanje misli. Još nisam dotle došao da se zavučem u sanduk da bih bolje mislio ali je WC šolja odlična zamena. Nemaš pojma kakve genijalne ideje mi padaju na pamet kad sam na njoj. - Da, da, a kad pustiš vodu, fekalije odu... a sa njima i ideje. Inače bi bio Ajnštajn. - Pa da, sve što je lepo kratko traje. No, baš me sad pritera tako da, odoh da zagrejem šolju. - Uloguj se i pokreni brainstorming. Možda bi trebalo da počneš da zapisuješ šta ti padne na pamet. - Sjajna ideja! Ček' da uzmem plajvaz i tefter. - Ako te slučajno usere neka dobra ideja polovina para od zarade je moja. Ščuo? - Ma, važi samo se skloni s tih vrata. Dekoncentrišeš.
Poslednja polovina februara. Period dualne prirode: po trajanju, to je proces, po intenzitetu, to je impuls.
Kada pretproleće dune u rog, svaki Eduard Sam koji drži do svog štapa i cilindra otpočne svoju borbu protiv sata, gravitacije, moderne filozofije, starih religija, pravilne ishrane, gradskog prevoza, preuskih ivičnjaka, pretesnih cipela, telefonskih razgovora, sparivanja boja...
U ovakvo delikatnom periodu, ljudi često (Nisam završio! ...nošenja kišobrana, kafe sa šećerom, potpisivanja pisama, brojanja novčanica, rasipanja reči, lažnih obećanja, izdavanja računa, dobrobita zajednice, plaćanja poreza, nacionalnog identiteta, Rui Lopeza, četrnaestog februara kao zakazanog termina seče ruža, poimanja surovosti realnosti, mirenja sa socijalnim istinama, iskazivanja političkih opredeljenja i uopšte posedovanja istih, prljavih stakala, plačnih nimbostratusa, unapred odredjenih destinacija ma i najkraćih putovanja) ... (.) ...upadaju samom sebi u reč.
Osobe se dele na one koje ne vole novembar i na one koje mrze februar (i na sve one ostale koje sve to ne zanima, dobro, prihvatam, ali dajmo malo širine). Pred novembrom čak i sat šteluje kazaljke da lakše izadje na kraj sa njim. Leto je daleko iza, a novo nije na vidiku. Samo zima koja dolazi, i misli kao "Samo da se preživi, pregrmi, prebrodi, da se stigne do proleća, pa ćemo se prebrojavati. I, mili, vidi nemoj da si sam zimi. Nije to za zajebanciju." Uporedo sa tom pomisli, ljudima koji ne vole novembar javi se san o proleću, koji postaje sve življi kako vreme odmiče.
Osobe koje mrze februar (tačnije, njegovu poslednju polovinu) su redje, ili se to samo tako čini. One ravnodušno pregaze novembar. Njih ni zima ne pogadja previše. Zima je tmurna i hladna pa se manje zamera kad su i ljudi takvi. Oni imaju lek za zimu, ali ta februarska pomisao na proleće koje će neminovno doći, i to veoma brzo, unese nemir u njihove uske vene.
Pretproleće širi pore na još uvek promrzloj koži. Kao kostobolja pred oluju, pretprolećna ludost najavljuje ničim zasluženo novo proleće. Javlja se kod onih koji nikad nisu preboleli prihvatanje uslova korištenja slobode. Pretproleće podseti svog vesnika da je on jednog davnog proleća srce nosio na dlanu, a sada ga čuva u džepu. Sada vodi poslove, pravi planove, prelazi ulicu na pešačkom prelazu. Našao je svoju sreću. Ustvari, dve. Ček, tri. Da, tri brbljive sreće. Ali za to je morao da plati ćutanjem.
Pretprolećni sindrom se lako uoči, ali mu se ne pridaje veliki značaj. To je samo blago samoregulativno ludilo: tiha depresija i tinjajuća anksioznost. Iz daljine uopšte ne izgleda kao godišnji trzaj ribe na udici, koju, nesvesnu svoje pozicije, neka duga nit neumitno vuče ka suvom.
Dok sam prelazio ulicu, pažnju mi je privukao čovek se zaboravio pred semaforom. Trubili su krvoloci iza njega, kao da je on tu nešto kriv. Tek neki minut pre toga, radnica u apoteci je ustala sa radnog mesta i zvanično objavila da je kasa zatvorena. Zaključala je radnju i otišla, poklonivši mi pre toga lek protiv kašlja po koji me je supruga poslala. Nju zatičem ispred zgrade na biciklu. Nije na poslu jer je bolesna, ali zaštno nije ni u krevetu. Draga? Kaže da joj ne smetam sad, šalje mi poljubac. Taj ožiljak na kolenu je iz vremena bežanja iz škole sa dečakom koji se zvao Miloš, ili Milko, ne sećam se tačno, uvek je tu priču prekidala na pola i menjala detalje. Verovatno zaboravlja. Svakako, uplela joj se bila noga u lanac ili tako nešto... Gore u stanu, deda sedi u fotelji i gleda Zvezdu. Nikad veću suzu nisam video. Deda? A da mi pričaš opet ono kad ste išli u London? Ćuti deda... Tetak u kupatilu prebacuje razdeljak u levu stranu. Ovo već ne sluti na dobro. - Tečo, opet ti? Pa šta tetki da kažem čoveče? - Kaži šta hoćeš. Idem i tačka. - A šta ćeš kad te nesudjena bude pitala znaš li koliko je prošlo? - Šta koliko je prošlo, neka je prošlo. Znam koliko je prošlo. Deset proleća je prošlo. Da, u prolećima brojim. Ko ti to? Muž, a? Već muž? A šta si govorila onda, šta? Ček, šta sam ja govorio? Jesam, neka sam, ništa ne bih ni promenio. Sve i dalje mislim. To je jedino što sam ikad rekao a za čim ne žalim, iako me sad boli kao cela šuplja gornja vilica. Neka je prošlo! Znam da je prošlo... Znam jer za mene nije. Kad te proleće mimoidje, ništa ni ne teče. To je ništa, tih deset godina. To je deset puta nula. Ovo je moje mesto, jedino ovde mogu da budem i ja se ne mičem odavde. Ne, ne znam kako se to zove u psihijatriji. Znam koliko je prošlo! Eto tako ću da joj kažem. - I tvoja je? - Već je ona moja, neznalice! I ja to ne zovem tako. - Nego kako zoveš? - ... - I ti ćutiš, a? - ... - A da mi učiniš nešto? - Idem. - Dobro, ideš, ali da odložiš to za par dana, za mart recimo, kad otopli još malo, dodje pravo proleće, a? Nije mart daleko. Čekao si deset god... proleća, možeš još deset dana? Čisto da staneš na loptu i da uradiš kako valja. - Misliš? - Sto posto, videćeš. A i deda se napio, moramo da ga odnesemo u krevet. Eno ga u fotelji, opet sanja kako potpisuje za Zvezdu umesto da ide u Nemačku..
Dođe tako vreme kad čovek kaže sve što ima. Nekada oštar, nepretenciozan al ambiociozan, siguran i odmeren sada u senci nekadašnjeg sjaja. Umesto da se povuče, ustupi mesto mlađima i sačeka da stari žar ponekad udahne svež vazduh, on uporno šmirglom glanca stare stvari. A antikvitet je vredan upravo zbog neumornog vremena. Sili život. Može ponosno da stane ispred svih i kaže: "Da. To sam ja bio.", ali on panično grebe po prošlosti, po tim delima koja su sama od sebe navirala a koja sad ni silom neće da provire. Bije bitku nepotrebnu, unapred izgubljenu kvareći staru slavu.
-Video sam je danas. I dalje je prelepa ali... previše se trudi. Nekad nisu morale ni njene oči se nasmeše a svima se vilica vukla po podu. Bila je onaj tip devojke kojima samo u oči gledaš. Sada... opet je lepša od svih prijateljica. Ni godine iza nje je nisu sustigle ali umesto da ih prihvati sa onim njenim... njenim osmehom... ona hoće da bude onakva kakva je nekada bila...
-Gasi to molim te! Nekad je lik izlazio na binu u istom odelu u kom je u prodavnicu išao a vidi sad! Nabildovan i nalickan! I svirali su jebački, puni bunta, a sad samo tri akorda vrte. Ljubav, cure, ljubav, cure. Sramota je šta su postali... -Oni je svoje otpevali i odsvirali. Sada se samo previše trude.
Poslednji izgovor za trpanje ženske kojoj fali još malo lepote da bi je zvali grob. Ali valja to lepo razumeti. Uhvatila čoveka nejebica, zapekao dole, do te mere da bi dobrovoljno i sa blagim osmehom na licu zadovoljio i žbunjenu. Dakle ovo predstavlja slamku spasa izgovora za jebača u društvu probirača.
Miša: 'Leba ti, jesi li ti trpao onu Tamaru sinoć? Vladica: Kakva crna Tamara? Riba se zove Anamarija. Miša: Kao prvo ona riba može biti samo ako je vežeš za kamen i baciš u Dunav, a kao drugo čula se kao da je iz Tvornice automobila Maribor. Mogao si ubaciti blek hors, možda bi bolje primala. Hehehe Vladica: Dobro, ima malo 'rapav glas, ali joj ništa ne fali. Miša: Pa normalno da joj ne fali. Ima pedeset kila viška, metar kose viška, dvaes santima noktiju viška i nozdrvu viška. Da je za šesticu lepša, zvali bi je grob. Vladica: Pusti ti to...Nije lud ko uvali ud! Miša: Murš sotono, ti bi jebao i neomašćen kamen kada bi rupu imao.
Situacija kada tvoj ćale napravi sranje sa kojim ti nemaš veze ali ste obojica krivi, dok ti za svoja sranja sam ispaštaš. U većini slučajeva momci pate od sindroma Kolektivne krivice mada neretko žrtve mogu biti i devojke.
Situacija I
Ti: Ćale, neznam kako da ti kažem.... Ćale: Pa kaži sine, ne plaši se. Ti: pa, ogrebo sam auto, al nije strašno, samo malo vrata. Ćale: Šta!!! Mamicu ti nesposobnu, nisi ti za auto, ja ti ni peške ne bi dao da ideš, mater ti nesposobnu, i da mamicu ti tvoju retardiranu !!!!!!
Sutiacija II
Ti: Ćale sta je se desilo sa autom, de je njegova druga polovina? Ćale: Ma sleteo sam s puta i pokido jedno drvo, da ne veruješ kakvi smo mi kreteni pa nije za nas auto, mi trebamo peške da idemo ma ni peške nam ne bi dozvolio da idemo, stvarno smo kreteni !!!! Ti: Pa da jesmo.
-Ćale, gledao sam sad slike s vašeg venčanja i ne mogu da verujem koliko je ujna Milica bila lepša od ujka Đola, pa šta je ona videla u njemu, nit je bio lep, nikad nije imao para, a ni pamet mu nije jača strana... -E sine, možda nije pametan al’ nije ni lud. Otišo on lepo u avgustu pred gimnaziju i čekao, ujka Mica okinula godinu i nije smela da se vrati kući, on je pitao i ona pošla za njega... -A što nije smela da se vrati? -Tad su bila druga vremena, morala bi da rmbači i nadniči ko konj, i udali bi je ko zna za koga, ovako kod ujka Đola nikad nije morala mnogo da radi a i on je uvek poštovao. Đole našo lepu ženu, ona se solidno udala tako da su oboje na dobitku. -A ljubav i to? -Daj ne seri sine, kakva ljubav, u to vreme to nije imalo...
Životni stil metiljavih čovekolikih živuljki polusposobnih za život. Navađeni još kao mladunci da im mame sažvakaju hranu, otklanjajući nepotrebni trud njinim sisavcima, to je bre oguglalo na svaki ukus sem na slatko. Napola svarena hrana, nagurana kroz pupak direkt u creva il razložena u infuziji pa u venu, sve može sem da odojčad lomi zubiće male mu mlečne. Operisano od aroma. Bela kafa da se ne ulita praćan mali, jebene jagode pošećerene odozgore a višnje oprane, dezinfikovane, sterilisane, izvadila mama košpu i pretrebila od crva člankovitog. Umesto ko čovek da zaglaba život i oseti ukus bez aditiva i veštačkih dodataka on preliva suštinu varljivim slatkim govnom. I krpu štivljaru uvaljaj u šećer pa će ti biti slatka! Rastegni kičmu uspravno, uroni u dlakavu breskvu da ljigavo curi niz bradu a ne da je seckaš na kockice i gutaš rafalno, a jagode siši pa nek su i kisele bar znaš da si pojeo jagodu a ne krpu štivljaru! Živi život kakvog god da je ukusa, bez ukrašavanja i lickanja.
-Izađem tako u ranu zimu napolje samo u majici. Polni organ se uvlači ko pužije oko kad ga pipneš. Ukradem malo ledeno oštrog daha severa da mi razmrda duvanom zagušene alveole jer je vrela kafa lepša posle toga. Crna ko smrt, gorka ko dve smrti, bez mleka, šećera i ostalih pičaka materinih pravi prst od mirisa i zavodljivo giliće nosane mi dlake. Gutljaj želudac grči al tako i treba bre, jer je to ukus prave kafe! Zatim hedonistički vući dimove cigare ljute, bez mentola i slim kurčića, pa onda preliti ladnim pivom iz stakla, ne iz marinijuma il plastike lepljive. Pivo gorko treba suze na oči da tera a ne koekakve limuntuse i nareve da ližeš. Oseti svet kakav jeste.
Situacija u kojoj domaćin sa nevericom gleda i čudi se nećkanju svoga gosta koji je do tog trenutka ždrljio pozamašne količine prirodnog bogatstva gazdinstva.
- Deder da sipnem još jedno. Rodilo ove godine, ubilo se. - Kominjak ti je za pred kuma, al' ja stvarno više ne mogu. Već posle trećeg balona sam otkopčao pantalone. - Je l' ti to odbijaš moje vino? Hoćeš da se zamerimo? - Taman posla! Sipaj onda, al' pola. - Pa nisi ti pola čoveka, a i ja nisam stipsa. Ima punu da ti natočim. Pet minuta kasnije... - E pa hvala na ovom divnom vinu, a sad moram da krenem. - Gde ćeš bre? Nisi popio, čoveče. - Kako nisam? Pa odmanjio sam malo. - Pola? A ova druga polovina? Jesi li nju za Šarca ostavio? Jesi ti neki Kraljević Marko? Posadi se tu i pij!