Ne, ne mislim na zemlju koja nema zapad i istok al zato ima Zamorana i Salasa. Čile (sa dugouzlaznim i) je evolouirajući oblik izraza čiko. Nadasve zajeban baja, majstor svog zanata, vrhunski šmeker i razlog neprospavanih noći lokalnih pičoka. Ako je čiko Zoki, čile je Kiza, ako je čiko Čiko, čile je Zagor. Čileta ne možeš zajebati i izbaciti iz takta. Da ga gurneš iz aviona do zemlje bi se već snašao. On se u svakoj situaciji uklapa kao Andrea Pirlo, dakle po njemu se ostali uklapaju. On dodje, kobjasni i nestaje u pravcu zalaska sunca dok se u pozadini čuje usna harmonika koja svira El Condor pasa.
Nakon svog kobjašnjenja, čile ne podjebava druge i ne kurči se kao što to rade obični smrtinici. Kulerski ne proslavlja pobedu jer je svestan da je za sve ostale televizor u boji. Iako miran i povučen, to je lik sa kojim nikako ne bi trebalo ući u konflikt, jer se iza apatične face vešto krije sam djavo koji, ako mu nadješ živac, može od tebe da napravi meteoropatu.
- Kako je bilo na basketu ? - Ma beži bre, više sam sedeo nego što sam igrao. Dodje neki lik, onako na prvi pogled bi rekao da veze nema sa životom kamoli sa basketom. Kad čile poče da cepa trice, dribla, asistira i jebava nas u zdrav mozak. Mare crnac ga snimao telefonom pa ostao do dva ujutru pokušavajući da uradi nešto slično.
Jun, subota, 12 i nešto, trube automobili u koloni. Neki su se ljudi venčali. Sećam se vremena kada smo voleli da izađemo, vidimo i otpozdravimo. Na trenutak se izmeni dan i bude nam nekako milo i lepo. Neki ljudi se vole i odlučili su se na zajednički život. I činilo se da se tako oseća čitava ulica i svuda gde je snaša prošla. Danas već, ove trube samo na trenutak bace u sećanje kako je to bilo pre. Dugo zapravo i nisam čula kolonu i trubače, čitav taj svadbeni žagor. Prepozna se samo slušanjem. Prepoznala sam i sada o čemu se radi, ali kao da se okruženje promenilo. Vreme ili možda ljudi... Sad su ove trube bile neprimerene i bučne. Da, da, sve je to lepo, ali veselite se u tišini. Nemojte nas ometati po ovoj vrućini, ma ni tih par minuta. A koga to nas. Ne mene samu u ovoj sobi na kauču, nego sve nas. To kolektivno nečujno negodovanje oseća se podjednako kao i, pre 15 ili 20 godina, ona zajednička radost.
Izuzetno prometna soba/prostorija, posebno u studentskim domovima. Nekim čudom i ničim izazvani, ljudi imaju potrebu da svrate baš u tu sobu, u po dana i noći, čisto da se jave, telefoniraju, provere svoj mejl, pozajme nešto, popiju dve-tri kafe, posede malo (čitaj - 4,5 sati) i odu, na kraju. Dok trepneš, gužva kao na autobuskoj stanici.
Cimerka 1 ulazi u punu sobu, ne vidi se prst pred okom od dima, žagor, galama, ne zna se ko pije, a ko plaća... Cimerka 1: 'Kakva je ovo gužva svaki dan, bre, ko na autobuskoj stanici! Cimerka 2: 'Cimi, nije to što misliš...'
Subtekstualna onomatopeja lizanja buljsona i zobanja okoločmarnih dlakuština tu prisutnoj i iz određenih razloga uzvišenoj individui-zaslužnom građaninu. Odvratna floskuletina kojom transferogeni pojedinac-korisnik najčešće započinje ritual onanisanja na lik & delo nasumične i u javnosti priznate persone, pripadala ona branši umetnika, sportista i inih kategorija zabavljača svekolikog naroda nebeskog.
Elem, iako odvajkada voluminiziranog prizvuka, fraza iz naslova je nekada ipak imala nekog smisla i logike, taj neki atest opravdanosti upotrebe, pa čak i u slučajevima kada se rabila do imbecilnosti, jebote, znalo se onomad vrlo dobro ko je ko na javnoj sceni...a ko član Partije, je li, no to je već druga priča, nećemo tamo...dok se danas jedna ziljava Mina Lazarević (koja je svojevremeno samo teške Zagore mogla dubedi u to da je u onoj jebenoj seriji igrala osobu ženskog pola; prim.prev.) nimalo ne libi da u intermecu svog solističkog koncerta u Dvorani Sindikata na sva usta podriguje vrljavo ime vrljavog Ivana Bosiljčića, "privilegija" i "čast" se podrazumevaju.
Aukuracpičkusisu - ko vas pusti da iz trinaestog puta položite prijemne ispite, krv vam jebem da vam jebem razvodnjenu?!?!
- Drage kolege profesori, drage kolege studenti, drago osoblje Fakulteta Muzičke Umetnosti i draga ženo što prodaješ srebrninu ispred portirnice, imam veliku čast i privilegiju da na ovaj lepi letnji dan i pred svima vama pozdravim Ministra Kulture i Informisanja u Vladi Srbije, našeg i vašeg, gospodina Ivana Tasovca! Pozdravimo ga jednim ritmizovanim aplauzom, hehehe...:tapš, tapš, tapš, tapš: - :khm: Hvala gospodinu Dekanu na i suviše lepom predstavljanju...to mu, međutim, ipak neće biti dovoljno da prođe u "sledeći krug". H, jebiga. :TAPŠ!TAPŠ!TAPŠ!:
- Petar Grbić, strelac poslednjeg gola Partizana protiv Toršavlasinarba. Vaš utisci posle meča? - Pa, kako da kaaažem, mi smo, ovaaaj, ušli malo stegnuto u utakmicu, ovaaaj, let kasnio, 12 sati puta, veštačka trava, navika-odvika, ovaaaaj, eto, dao sam taj jedan gol, zadovoljan sam svojim učinkom, ovaaaj, ostaje žal za nekim nesikorištenim prilikama ali, ovaaaaj, svakako da je prisutno zadovoljstvo zbog ostvarene pobede, ovaaaj, eto, zaista je privilegija i čast igrati za, ovaaaaj, Partizan, da. - Hvala veliko, Petre. Bio je to Petar Grbić, privilegija i čast. Odjava i idem da se bacim sa najbližeg fjorda.
Suptilan način da devojci obilnog poprsja 'na izvolte' sa naumom da ga iskoristi u nečasne svrhe kažemo da smo prozreli njenu nameru.
- Mikiiii! E, ćao, mislila sam, ovaj, hoćeš biti cakan da mi odradiš onu prezentaciju za petak? (sisotres) - Vrati oružje u futrolu, ovaj put ti neće upaliti. - Mislim, ne, ne razumem. - Znaš, znaš dobro, uvek me hvataš Zagor foru, ali prc, sad nećeš, sinoć sam kresnuo Maju, miran sam jedno nedelju dana. Pokušaj tad, šta da ti kažem.
Situacija kada govornik (uglavnom neki sveštenik) u sred svog zadatog teksta počne da se prekrštava (posle reči: Amin, Bog da mu dušu prosti, Bože pomozi...) Tada svi prisutni, bez i malo pojma zašto, počinju da se krste.
Pop: Večna slava našem dragom Žiki, i Bog da mu dušu prosti.(počinje da se prekrštava) Odjednom se čuje šuškanje i žagor. Svi vade ruke iz džepova, i prebacuju cigaru iz desne u levu ruku (neki pobožni se krste i levom rukom) i oni počinju da se krste, ne znajući zašto i misleći : "Ma 'ajde kad se svi krste i ja ću. Svakako sam dosao na ovu sahranu da se dobro najedem i napijem."
- Vidi što mi je buraz poslao romana! Tri Zagora, dva Mister No-a i po jednog Bleka, Dilan Doga i Kapetana Mikija! - Vidi "Džimi Gitara"! To je staro k'o Grčka! Drugar, pa ti si bogat! Možeš da ga mjenjaš za 30 romana. - Najmanje!
PK Osmeh sa nula zuba. Razvučena faca koja otkriva blistavo ružičaste bezube desni, groteskni smajli koji izaziva pomešana osećanja: radosti, sete i nekog blagog probadanja u donjem stomaku.
Ziroudent osmeh nismo navikli da često gledamo na TV-u. Postoje doduše izuzeci tipa pripadnici euforične publike Granda i naravno čuveni buši-ha-ha čikica. Na ulici je zato mejnstrim. Često ide u paketu sa šabanskom fizionomijom i nejebavajućim stavom prema zdravlju.
- Kako ti je s' onom malom radodajkom? - Uf, ekstra, pravi je dar sa neba za zagora! Voli sve što vole mladi. - Dobro telce, nego onaj ziroudent kez je jebe malo. - Pa dobro, nije baš ziroudent, pre će biti kartun-netvork. A i ja jebem njega, ako me razumeš. - Ako, ako... Poklonu se u zube ne gleda, batice. -------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- Dobro bre, Vićo, dobio si onoliku otpremninu, što ne napraviš zube jednom? - Da dam pare za zubara, si ti lud? Hahaha! - Plašiš me sa tim ziroudent kezom, podseća me na Postojansku jamu i ekskurziju osamdeset osme. Troje se bre dece izgubilo tad... - Imam ove dve četvorke, vidiš ovde... Puna kapa. Taman za otvaranje zidarca.
Mladi američki košarkaš. Rođen u preriji, tamo negde u pički materini, država Misuri ili Misisipi ne zna se, u nekom vigvamu plemena Sijuksa, od oca Crvenog Ludog Konja i majke Jevrosime emigrantkinje iz Čuruga. Nije mu se svidelo da jaše konje tamo i da pali vatru i pobeg'o jedne noći na istok. U kanti za đubre, dok je tražio da jede, naš'o neku basketaru i krenuo da dominira na onom strit basketu. Videli ga skauti i ni više ni manje doš'o Tomo u Atlanta Havkse. Da li je to zbog prezimena ili slučajno, nemam pojma.
Bio mali pa zaigr'o pleja. Kažu da su on i Vajdumi Racku bili jedan od najboljih tandema koje je američka košarka i NBA liga ikada imala. Šut za 3 mu fazon 90%, bacanja ne može da promaši, svaka druga tekma ima tripl dabl. Na kladionicama granica za poene mu 35.5 uvek. Al' peder neće da uzima steroide pa neće da ga zovu u reprezentaciju Amerike....
Boli ga kurac. Ode kad je Svecko tamo u preriju kući, kupio svima po jedan televizor tamo, gleda kako se Ameri muče protiv Srbije dok mu one Indijanke puše kurac jedna po jedna. Ćaleta, Crvenog Ludog Konja ne može još uvek da nauči šta su slobodna bacanja, evo već 3 godine pokušava.
Neki Indijanac Sijuks tamo bio mnogo ljubomoran na njega i ubio ga na spavanju. Zakl'o ga nožem. I tako mlada nada Amerikanaca propade i sad kuca sa Svetim Petrom.
- Čiko, daj mi tomahavk! - Izgubio sam ga Zagore, ne znam gde je.... - Jedi govna!
Pokušaj da jedan tužan dogadjaj pretvorimo u paganiju i skaradu. Naime, jedna od redjih prilika da vidiš dalju rodbinu sa kojima sticajem okolnosti ti i tvoji ne održavate najprisnije kontakte, iako se ničim niste zamerili. Da, hteli vi to ili ne, saznaćete sve aktuelnosti iz prve ruke - cenu žita, kako je rodio kukuruz, ko se po selu s kim jebao a nije trebao, gde je u stvari pogrešila reprezentacija Srbije na svetskom, ko nam kroji kapu, ko e u vladi koliko korumpiran i kakva se sad zavera kuje protiv Srbije po nekim mračnim prostorijama (Ljudi se nisu videli dugo, pa pošto su odneli sveću i peškir i stavili 500 dinara, izjavili sauešće, moraju i da se ispričaju).. Da, neće vam promaći ni razgovori sredovečnih žena, od kojih će neke primetiti da nije dugo krečeno, da kisela nije dovoljno hladna i gomilu tračeva, saveta u vezi sa oblačenjem, pravljenjem kolača, postavljanjem prema pijanom mužu kad se u 3 noću vrati kući i još svakakve pikanterije.. Da, tvoji će primetiti ko nije plakao ili je plakao malo pored sanduka, ko je šta napisao na vencima, ko nije došao (zamerka za čitav život), ko se koliko ucrnio i koliko su ih odrapi za sanduk, venac, cveće, 50 litara čorbe i ostale potrebe da bi se obavio ovaj neprijatan dogadjaj.. E da, neko je i umro. Pokojnika će uglavnom pominjati bliža rodbina, dok će se roditelji ustrčati oko onih koji su došli da im ništa ne zafali, a ostali će samo konstatovati kako je pokojnik bio star čovk, došlo je i njegovo, bitno je samo da ide po redu i daj da pričamo o nečem veseijem, na primer fudbalu.. Kada sahrana krene iz dvorišta obavezno se razbija tanjir, formira se kolona koja ide sporo i koja se četo iseče u nekoliko manjih grupa i raštrka, zaustavi se saobraćaj, a oni koji prate pokojnika u poslednjio šetnji u početku ćute ili progovore nešto tiho, ali kasnije uz žagor nastavljaju razgovore koji su započeti još u kući ili dvorištu pokojnika. Neko će svakako konstatovati kako sahrana ide sporo i kako bi moglo da se požuri, što će u onima koji nose krst i barjak na čelu (obično unuci) izazvati neodoljivu želju da im iste zabiju u srce na licu mesta. Kolona staje kod svake kuće čiji je domaćin spreman da plati popu da otpeva kratku molitvu (da, zapamtiće se i pričati i ko je spustio sanduk ispred kuće a ko nije). Na groblju se potrudite da ostanete povučeni kada krenu svadje strina, baba i tetaka oko toga da li sme da se prodje iza groba, da li preko groba sme nešto da se prenese ili bi u stvari i trebalo, i pokušavajte da zamislite da je popu u stvari stalo do pokoja duše dragog raba božijeg, da peva sa osećanjem i da ne razmišlja koliku cenu će da odrapi (postoje izuzetci, ipak sve redji).
Sahrana je tužan dogadjaj kada se zauvek rastajemo od nekog koga smo voleli i koga pokopavamo u hladnu, crnu zemlju.