Svako je imao bar jednog. Ili ako nije tek će ga imati.
Primer 1: Petroviću ti stalno tražiš dlaku u jajetu. Nemoj tako, mogu jaja nekad da budu i dlakava.
Primer 2: Kolega izvadite ga na sto (telefon) da moze koleginica da ga vidi.
Svako je imao bar jednog. Ili ako nije tek će ga imati.
Primer 1: Petroviću ti stalno tražiš dlaku u jajetu. Nemoj tako, mogu jaja nekad da budu i dlakava.
Primer 2: Kolega izvadite ga na sto (telefon) da moze koleginica da ga vidi.
Možda sam luckasta i živim u nekom svom svetu, ali čini mi se da je ovo stanje u koje sam jednostavno upala. Zbog njega pišem ćirilicom, iako se jedva snalazim. Zbog njega sam otvorila profil na Vukajliji. Zbog njega sam počela da pratim fudbal. Zbog njega ne odem na vreme u krevet, samo da bih čitala njegove komentare, definicije, postove na forumu...
Iako ne znam kako izgleda, ipak osetim neke leptiriće u stomaku kad god ugledam njegov nik na ekranu. Poželim da sam tu pored njega, da mu vidim izraz lica dok čita, piše, definiše, svađa se sa ljudima po sajtu. Čini mi se da bih mogla do kraja života da budem s njim, samo zato što je interesantna ličnost, pa može da ima drvenu nogu, veštački kuk ili neku neizlečivu bolest( DALEKO BILO) fizički izgled mi možda po prvi put u životu nije na prvom mestu. Iako on misli da sam ja nekakav trol, ili šta već, želim da mu poručim da sam samo jedna obična, normalna devojka, koja se zaljubila, i ne vidim šta je tu strašno... Možda je malo luckasto što je to ovako, preko interneta, ali pobogu! Živimo u takvom vremenu, i mislim da to polako postaje normalna pojava. Nadam se samo da me nećeš mrzeti posle ovoga što sam napisala, pretrpeću ogroman blam, (svesna sam toga u potpunosti) kad ljudi pročitaju ovo, ali bilo je jače od mene. Izvini, i mojim te da me ne ignorišeš posle ovog teksta. A na koga mislim, vidi se jasno po mom nadimku na Vukajliji.
- daj mi samo jednu šansu...
Večito pitanje koje devojke postavljaju same sebi pre izlaska. Ma, mogu granate da padaju, tenkovi da prolaze tik pored njih, zemlja da se razdvaja na pola, njima to u tom trenutku nije bitno, bitne su štikle. Onda kreću dogovaranja, da li se nose štikle, ako se ne nose, zašto se ne nose, ako se nose, zašto se nose. Ako samo jedna u društvu želi da ih obuje, neće to uraditi, jer ne želi da se izdvaja. Ako samo jedna neće da ih nosi, obuće ih, jer opet, ne želi da se izdvaja. Jer... Žene znaju zašto.
Una: Jao, da li da obuvam štikle?
Lana: Aman, devojko, idemo u Dangubu, sti luda?
Una: U, mnogo me zabole. Ionako sam veći metalac od onih što ne peru kose i nose Metallica majice.
Lana: Kako, hoćeš, ja neću sigurno.
Una: Dobro, onda neću ni ja.
Kada uključiš svetlo u hodniku, a isključiš u sobi i tako namamiš komarce u hodnik.
Najveći strah u Srba.
Srbi se plaše promaje vise nego dušmana, kolere ili političara. I na najmanje strujanje vazduha u prostoriji skaču kao opareni i sklanjaju se sa promaje ili zatvaraju vrata ili prozor. Oni dobrovoljno pristaju da klime i ventilatori duvaju direktno u njih, ali kada je promaja u pitanju to je druga priča. Od detinjstva nas plaše nečim sto nazivaju facijalis. Čak nam i demonstriraju kako će nam se lice ukočiti i kako ćemo izgledati strašno. Prete nam i upalom ušiju, mozga, ukočenjem mišića, oduzimanjem delova tela. Kud promaja okom, tud mi skokom. Mrdne li se malo zavesa na 40 stepeni i dune li kroz kuću, nastaje opšta pometnja, veća nego da je tu zavesu pomerio masovni ubica koji se iza nje sakrio u nameri da nas sve istranžira.
Mesto na kojem možete da kažete sve što vas je mučilo, a niste imali para za psihijatra.
Kada je među vama stvarno sve gotovo, raskid pao pre 2 godine, ne čujete se, ne vidite. Ali, ne prođe dan da se ne setiš nečega što ste zajedno proživeli, i vremenom se sećaš cele veze od a do š. Tada shvatiš da ti se život pretvorio u sranje, da si sa njim/njom tako uživao, a ipak si našao/la mnoge mane koje su direktno ili indirektno doprinele kraju. E tada ti je batice vrhunac ljubavi, tada znaš da stvarno voliš nekoga.
Ne mogu da pišem roman.. Sve u svemu, vrhunac ljubavi je jedna velika ironija, čiji smisao smo spoznali tek kada nam je postala nedostižna.