Riba sa kojom si se povatao dva puta u srednjoj, onako, iza sale. Nije lepa al' je zato mutava. Služi da bi tvoji drugovi zaboravili sve dobre ribe sa kojima si bio i doživotno te podjebavali zbog nje.
-Bog da mu dušu prosti, a bio je dobar čovek. -Ja još ne mogu da verujem da ga nema. Se sećaš kad se smuvao sa Malom Mu? Hehe! -Ahahahhaa!
-I onda je on meni rekao da, aha! -Molim?! -Da, tim rečima, seljačina ona okorela! -Ma daaaj, zakolji govno. -Neću da se spuštam na taj nivo, ali zato sutra ima opet jaja za doručak.
-Za koga ćeš da gvasaš? -Za koga bre da glasam u ovoj crnoj zemlji?! Matori mi radi za 20 'iljada, ja studiram da bih se posle vukao po birou 10 godina! Ma neću bre više ni da studiram, ni da radim i sve u pičku lepu materinu više! -Ja ću za Vadikale.
Veoma zamišljen i ozbiljan izraz lica, tako da posmatrač dobija utisak da vi mislite o nekoj kvantnoj fizici, ili astronomiji, nastanku sveta ili nečemu još zajebanijem, a vama se samo sere, pa pokušavate da ne mislite o tome.
Ja: "Vidi Miću, isti k'o Tesla na sto dindži, nešto mi se zamislio previše." Jova : "Ma reče mi malopre da mu se sere, pa pokušava da ne misli o tome."
Zvala se jednostavno, Ivana. I danas se valjda zove tako. Ne znam da l je živa, al pravo da vam kažem, nekako mi puca kurac. Elem, pucanje kurca na stranu, al mi smo se beskrajno voleli. Išli smo u vrtić "Pčelica Maja", ona u srednju, ja u veliku grupu. Ona je nosila roze mašnicu u kosi, a ja plave patofne na nogama. Ona nije znala da kaže slovo r, a ja sam znao da kažem sva slova, pa sam je zezao da izgovara "Riba ribi grize rep" i svaki put je poljubio u nos kad to kaže. Bila je slatka kao lipov kurac....ovaj, lipov med, ili možda bagremov, ne sećam se. Stalno smo blejali zajedno u pesku. Ljuljao sam je na ljuljašci i klackali smo se zajedno. Naučila me da igram lastiš, a ja nju da puca iz pištolja na kapisle. Najviše sam voleo, kad nas vaspitačice pošalju na spavanje, da se iskradem iz svog kreveta, uđem u sobu gde je srednja grupa i uvučem joj se u krevet. Tamo smo otkrivali naša tela. Ona je dodirivala moju pišu, a ja mazio njenu picu. Smejali smo se k'o ludi na brašno i bilo nam je do jaja. Jednom prilikom nas je izvalila vaspitačica i rekla našim roditeljima da smo psihijatrijski slučajevi. Moja mama je plakala, a ćale me pit'o "Jesi jeb'o ti ovu malu" i šmekerski se osmehnuo. Od tad nam nisu dali da se družimo, ali smo se viđali krišom ponekad. I kako je to Miroslav Ilić lepo opisao, jednog dana dok sam se sam vraćao iz vrtiča, video sam da se prokleta kurva krlja s nekim u senci kestena. Tad mi je puk'o film i pucao sam tom pederu u nogu. Pištoljem na kapisle, naravno. Ona je skočila i manirom iskusne latino glumice rekla: "Ovo nije ono što ti misliš, mi smo samo...", ali ja nisam želeo da je slušam. Plakao sam danima i noćima, odbijao sam da jedem poparu. Ispisali su me iz tog vrtića i upisali u "Neven". Tamo sam se navukao na dop i sad vam ovo pišem i verovatno odbrojavam poslednje trenutke mog bednog života bez Ivane. Ivana, I wiil always love you iako si jeftina droca.
On pati. On cilim svojim tilom osjeća svaku pismu koju izvodi. Nebitno što je pismu obradio. Nebitno što piva na plejbek. Nebitno što gostuje na Tv Ruski Krstur i što je istog jutra tu numeru pivao u još 16 emisija. On je tako do jaja. On je tako umjetnik. On ima udvojeno isto slovo u svom imenu. On ima tako kul spiku i tako je iznad tih ustaško-četničkih sranja. Njemu niko ne može oduzeti šetnju Balkanskom ulicom jutarnjim časovima 80tih, zadimljenu salu Skc-a, druženje sa Milanom Mladenovićem,…Šatro. On štiti životinje, on zatvara vodu na slavini dok pere zube. Ali on nikad ne priča o tome. On je Massimo Savić.
Sve gadne zaostavštine iz devedesetih, inflacije, traume, ona pesma od Spin Doktorsa, slika o zemlji u svetu, i ostale gluposti koje nam je donela ova dekada, ne mogu se porediti sa ovom. Decenija u kojoj se svaki snalažljivi moralni patuljak mogao obogatiti preko noći, a panduri nisu smeli da kucaju na prozore crnih džipova, za sobom je ostavila nekoliko filmova o kriminalcima koji su danas lektira mladim i perspektivnim mafiozima, a samim tim i čitavu jednu urbanu podkulturu.
Ova gadost prenosi se sa pubertetlije na pubertetliju u formi DVD diska sa "Vidimo se u čitulji", a leči se godinama, decenijama a ponekada uopšte i ne. Elementi koje ova kultura zahteva od pampers kriminalca su oblačenje u Najk, nadrkani pogledi i još nadrkanije držanje tela, ponašanje prema devojci kao prema psu, kontakt sa lerdijima iz kraja i naravno, zajebano pušenje cigare. Apsolutno su zabranjeni kavaljerstvo, maniri i oblačenje sa ukusom, a bilo kakve ambicije u obrazovanju su pod prohibicijom. Ili imaš muda ili ideš u školu. Svako odstupanje od pravila kažnjava se stepenikom niže na internoj društvenoj lestvici. Ugled se vraća šmekerskim pričama iz kraja koje moraju uključivati zajebane ortake, utoku ili nož i dilera iz drugog bloka.
Naizgled naivni problem, nažalost, pod efektom psihologije mase, godinama dobija sve masovnije proporcije u ovoj zemlji. Skitnice, radikali, lenčuge i lopovi, makar prave razliku i guraju kamen ma u kom smeru. VI, deco u Er Maksu, parazitski naraštaji, sa vašim iskrivljenim pogledima na svet i ambicijama jednog panja, VI ste čmar ove zemlje. Vi ste ti koji zemlju vučete sa sobom ka dnu septičke jame, istu zemlju u čijem ćete dresu sutra izbosti nekog Australijanca i demolirati nečiji izlog u inostranstvu, dok zamuckujete kada himna treba da se otpeva na stadionu. Postoji bolji način da se odlaže odrastanje i koprca iz realnosti na neko vreme - studirajte.