Kad Srbija vodi protiv hrvatske, a ti prebaciš na HRT da se naslađuješ.
yug^
Česta pojava kod muških jedinki gde se svakog jutra pitate da li se ispišati k'o čovek, ili ga izdrkati k'o majmun.
Često mi se desi da se probudim sa kamenom erekcijom. Možda je to zbog snova, možda zbog manjka seksa, možda zbog moje ultrapotentnosti ili možda samo zbog toga što mi se dig'o.
Keva me još od malih nogu učila da tempiram kada ću ići wc, tj. da naviknem organizam da idem da kenjam i šoram ujutru, u to doba pred školu, tako da me ne hvata "frkica" na času. Ja evo, već treću deceniju svog života kenjam čim se probudim, osim ako ne zaboravim, a volim da šoram i kenjam u isto vreme, ništa slađe.
Problem često nastaje kada se probudim sa jebenom bejzbolkom u gaćama. (onom šuntavom, što se prodaje po ekskurzijama na Kopaoniku i Zlatiboru, ima ispisano jebeno ime mesta, tipa čajetina, i predstavlja svojevrstan suvenir, pravi komad drveta koji je simbol čitave kulture toga mesta, jebena bejzbolka)
Ustanem sedem na šolju, čekam da se iskenjam dok ne znam šta da radim spreda. Dal' da piškim ili da se igram. Najčešće bih ga tako slatko izdrkao, jer je jebeno tvrd stamen i u najboljem izdanju, ali mi se u isto vreme i mnogo piški.
Onda probam da zavučem u šolju, ali teško ide (tu ide tehnika dijagonalnog šoranja u sam vrh šolje, ima negde neka definicija o tome), onda ga izvadim pa krenem da drkam, ali jebeno mi se pripiša.
Tu nastaje najgora dilema koja me skoro svakog jutra muči. Ako se ispišam, drkanje posle toga mi neće biti toliko zabavno, a i odužiće se, a ako ga izdrkam (ako uspem, a da urin pod pritiskom ne pređe u kontraofanzivu), neću moći da se ispišam odmah posle toga, zbog nesavršenosti muškarca kao jedinke. A mnogo volim da se ispišam ujutru, onako, junački.
Sve bi to možda bilo mnogo lakše da nemam tu naviku da se iskenjam svakog jutra, a pošto sam brzi kenjač onda sam već do sada obavio taj posao, ako ne ceo, a onda barem do pola, a guza musava.
Najčešće se ispišam, pošto ipak više volim da se olakšam, a onda ako imam vremena i ne moram nigde da idem, vratim se posle 10-15 min pa odradim i to drugo.
Ne znam za vas, ali ja tako.
Sve u svemu, žene su blažene, one nikada nisu u dilemi.
Osoba koja hoće da je muva muškarac sa stavom, a da bude u vezi sa muškarcem koji lako te stavove prilagođava njoj.
Gaziti po plitkoj vodi i proizvoditi karakterističan zvuk.
Iako možda zvuči simpa, šljapkanje je vrlo često ima negativnu konotaciju.
"Pa gde si ti do sad?"
"Ma brate pusti me u kurac, pokvario mi se auto pa sam moro peške! Piči ova kiša pizda joj materina, šljapko sam do tebe sat vremena! Noge su mi skroz mokre, a muda plava! Turi neki čaj da se zagrejem!"
"Si siguran da nećeš pivo?"
"Šta sam ja reko, čaj? Bože, al čovek pobrljavi kad pokisne...Poteraj to pivo...E, i da budne ladno ko zmija!"
Sarkastičan odgovor na pitanje da li smo zadovoljni nedavnim radom majstora na našim kućnim instalacijama.
"...a onda moram da se zakačim na internet i da bih je isključio.."
Opis jeftinog šampona, krajnje sumnjivog sastava.
"Brate, daj poteraj onaj šampon što si kupio na jaci, počeo da mi rđa branik na kecu!"
Bezuspešno ponavljati određenu radnju.
Ovu pojavu prati vidno usporen rad psihofizičkih funkcija.
Bagovati. Zabosti.
"Skočko, duga, skočko, herc."
"Imate jedan pogođen znak, koji nije na svom mestu."
"Skočko, duga, skočko, herc."
"Gospodine, istu kombinaciju ste probali prethodni put!?"
"Skočko, duga, skočko, herc !"
"Gospodine, na taj način ne možete doći do tražene kombinacije."
"Neka, neka. Samo ti meni upiši šta sam reko!"
"U redu...Imate ponovo jedan pogođen znak, koji nije na svom mestu."
"Pu u pizdu materinu, kako sad to!?"
Prozivka, ali u isto vreme i neka vrsta opravdanja upućenog na konto doprinosa prozvanog, tj. opravdanog.
- „Jebote, ovaj Cvele nije tačan! Ne znam koji ga kurac zovemo više na fudbal! Da nije njega, možda bi i dobili koju...“
- „Dečko danas nije dao nijedan autogol i nije napadao svoje. Od koga je, dosta je.“
______________________________________________________________
- „Brate, znaš da je Pera D Džu ladno devojci za rođendan kupio labelo! Koji štekson!“
- „Ništa me ne čudi. Taj voli da ubaci u ler na nizbrdici, više nego leb da jede.“
Kaže se za družinu koja ni po godinama, ni po karakteru, ni po interesovanjima ne bi trebala biti zajedno.
-Dogovorili ti se Ivan i ja da idemo u neku kafančinu da se opijamo ko ljudi, dokurčile nam više ove diskoteke, odem ti ja kod njega a pita nas njegov ćale “Je li momci gde ćete?”, ja rekoh idemo u onu kafanu “Oračeva sreća”, i tu ti on kaže nama “Jao, pa ja tamo nisam bio 10 godina”
-Ne seri da je ćale krenuo s vama?
-Ma ćuti, nije to najgore, odemo ti mi tamo, kad Šomi sa curom i sestrom
-Šomi dileja?
-Upravo on, zapeo on da sednemo kod njih, i mi ti sednemo, krenuše Ivanov ćale i Šomi da se opijaju, a Ivanu glupo da se opija pred ćaletom, a meni glupo da ja pijem a on da ne pije. Tu ti Ivanov ćale pozva nekog kolegu koji živi tu blizu da dođe, i čovek dođe i dovede ženu, i taj njegov kolega se napi, kao i Šomijeva riba. Njih četvoro pijani, Šomijeva riba ne zaklapa, a seka mu neka darkerka i celo veče pije guaranu, reč ne progovara, i sve nas osmatra, samo čekam kad će da izvadi neki nož da nas pokolje onde sve, ovi počeše da razbijaju čaše, ona žena se zgrozila, a ja i Ivan sedimo i pijemo sok.
-Ahahaha ludilo, koja ekipa, pa vas kao Pižon da je sastavljao...
Omiljeno pitanje starijih članova šire i uže familije pre njihovog svečanog predstavljanja kada zovu telefonom. Prethodi mu arsenal pitanja i odgovora za čije vreme može viza da se izvadi.
M: Aaalooo dobro veče!
J: Dobro veče.
M: Kako ste? Jeste zdravo?
J: Dobro smo. Zdravi smo.
M: Ima li zime?
J: Ima
M: Kako si ti sine?
J: Dobro je.
M: Je' slušaju matori?
J: Slušaju.
M: Ima li kak'a devojkara?
J: Ima.
M: Jel znaš ko je na telefonu?
J: Ne'am pojma!
M: Ovde deda Mića iz Obrenovca jel se sećaš ti mene?
J: Ne mogu da se setim.
M: Kako bre ne znaš ja sam jednom kad si ti bio mali dolazio, uzim'o mistriju od tvog dede! DEDA MIĆA iz Obrenovca BRE!
J: Ne znam stvarno.
M: Pa sa kim ja razgovaram?
J: Sa Jovanom Ilićem.
M:...
J: Alo!?
M: Ja sam izgleda pogrešio.tu tu tu
J: Idi deda u tri lepe pizde materine prođe mi poluvreme dok se ti identifikuješ!
Konstatacija koja se, prigodno ukrašena, koristi za unošenje nespokoja u srce žrtve.
-I kolega, jeste ili nije?
-Hm... Jeste!
-Aha, tu smo... Muahahahaha!!!
-Pogledaj me u oči i reci da je više ne voliš!
-Ne volim je.
-Tu smo dakle... Sve mi je jasno.
-To, jače! Nateraj me da vrištim!
-Vrišti, urlaj, zavijaj na Mesec, moji nisu tu!
-Tu smo sine.
Hiljadu puta sam čuo pitanje - kako je moguće da oni iz South Parka mogu onako da prozivaju sve redom i da im niko dosad nije došao glave? Odgovor nije mnogo komplikovan. Privid demokratije važniji je od same demokratije.
Svaki prosečan Amer treba ventil. Kao što su npr.Simpsonovi. Čovek dođe kući, pogleda seriju koja ismeva i njega i celu naciju, nasmeje se, počeše između nogu i bude mu lakše. Vremena su postajala teža, pa je bio potreban i jači ventil. Pojavio se South Park. Prozivanja, bogohuljenja, krvi do kolena...sve zarad hleba i igara. I kad čovek vidi da možeš najsurovije da se sprdaš sa predsednikom i svim važnijim ličnostima u državi, a da te niko ne dira, šta može da pomisli, nego da demokratija deluje. Sistem funkcioniše. A ta prozvana vlast ne samo da ne ugrožava serijal, nego ga i podstiče. Što surovija sprdnja, to narod mirniji.
I kod nas se taj pelcer primio. Nažalost, ne u animiranom obliku, već u jednoj emisiji u kojoj se redovno prozivaju najmoćnije grupacije u državi, prikazuju dokumenti sa imenima najopasnijih ljudi, emisija čiji autor zna sve i koji će "svima njima da pomrsi konce!"
Prosečan Srbin će doći ozlojeđen jer je dobio otkaz, upaliće tv i gledati kako neki bezmudi autor raskrinkava upravo onog ko je kriv za njegovu sudbinu. "E, tako treba! Konačno da neko i u ovoj državi ima muda da Njega stavi na tapet! Ženo, donesi pivo, jebem li mu majku majčinu!"
Jadnik će odgledati emisiju, naslušati se najstrašnijih optužbi protiv Njega, popiće pivo, počešati se između nogu, kresnuće ženu i zaspaće miran. Kao jagnje. Misliće da se ipak nešto menja. Da ima nade. Da nikom ne gori do zore. Za mesec dana, neki novi serijal, neki novi On, a na Njega se već zaboravilo. Nikom ništa.
I opet će čovek da popije pivo, počeše muda, kresne ženu i zaspe. A On i Onaj će i dalje piti Jack Daniels i kresaće tuđe žene, dok se za češkanje njihovih muda čeka u redu. Ali naš jadnik će i dalje da gleda tv i da se divi autoru koji ima 'muda do kolena'. Baš zato što ih prirodno nema.
I ne pomišljajući da možda baš taj autor u ovom trenutku češka muda upravo Njemu.