Australija

Sadržaj misli u čudnom životnom periodu. Ne kad si ljut na svijet i život, na sve i svja, kad si razočaran, kad počneš da pucaš po šavovima, kad si umoran, kad hoćeš da pobjegneš i svima se najebeš milosne majke u doglednom vremenu. To je stadijum Kube. Tada jedino poželiš dvadeseti vijek, plažu i koktele u ljuski kokosovog oraha, polugole Kubanke jakih butina i preplanule kože, cigaru u ustima i saznanje da sve to imaš na rukohvat kapitalističkog svijeta, modernog robovlasništva koje može samo da ti se sagne u ovom trenutku. Osjećaš se zadovoljno, kraljevski.

Australija je stanje uma kad te za sve oko tebe više ni kurac ne boli. Kada ti otupe receptori za ma koji doživljaj. Više nisi zgađen, ni ljut, ne smiješ se, ne pamtiš. Postao si mirna, duboka, bistra, hladna voda. Supstanca bez boje i mirisa, bez oblika. I pored tog nedostatka svega, osjećaš kako negdje u dubini tinja želja da nisi tu. Želja da si nigdje. I počneš da misliš, da ne kažem sanjaš, o Australiji. Daleka, tuđa. Nikad na istoj talasnoj dužini sa svijetom. Nikad nisi budan ili živ u isto vrijeme kao i ostatak postojanja. Štap, motka, stado ovaca, proplanci i plačno nebo. Riječ ti postane strana, sve ljudsko je pretočeno u dinga sa kojim se vitlaš da zaštitš stado, tek da te podsjeti zašto si tu. Ne osjećaš ništa.