Molim Cica da pročita ovo

Cico, hoću već par dana da ti ispričam jednu priču ali uvijek me sputa nešto u toj namjeri. Prvi put kad sam ti je namjerio ispričati jako mi se prispavalo a još je to bilo na dan pred vrlo važan ispit, drugi put me uhvati neka odvratna glavobolja, treći put sam se zatekao u nekim obavezama (kojih i sad imam ali mi se ne da da ih obavim) a od četvrtog puta na dalje ko zna šta je već bilo. Ko će sve to pamtiti?
Cijenim da bi neko ko vjeruje u sudbinu pomislio da poslije susreta sa svim tim preprekama da ti se prenese ono o čemu ćeš imati prilike da čitaš u redovima koji slijede, tebi možda i nije 'zapisano' da ikad saznaš o tome, ali ja Cico nijesam takve sorte i odlučio sam da istrajem u namjeri da te upoznam sa nekim događajima koji su se prije par godina zbili na jednom od časova ginekologije u srednjoj medicinskoj školi koju sam tada pohađao.

Ti se sada sigurno pitaš kakve to veze ima sa tobom, i vjeruj mi da to činiš sa potpunim pravom, ali bih te ipak zamolio da nastaviš sa čitanjem ovog teksta jer ja iskreno vjerujem da će te riječi koje slijede, ako ne učiniti boljim čovjekom, onda ti bar izazvati neki osjećaj kratkotrajnog zadovoljstva sličan onom kao kad kreneš da baciš kutiju cigara za koju misliš da je prazna, pa te od te namjere odgovori lupkanje posljednje preostale cigarete u njoj, koja je do tog trenutka vješto izbjegavala da se pretvori u pepeo.

Elem, ne bih činio ovaj prolog dužim nego što bi trebao biti (a već jeste takav), pa bih prešao na opis konkretnih događaja koji su se desili te oktobarske noći.
Sjećam se dobro da je bio četvrtak, dan rezervisan za časove profesora Miličića (to nije njegovo pravo prezime, ali tako ćemo ga zvati u ovom tekstu), visokog čovjeka u ranim četrdesetim godinama koji uđe u kabinet u posljednjem trenutku prije nego sunce zađe za okolna brda. Kao da je subina, koju evo opet pominjem iako tvrdim da ne vjerujem u nju, htjela da nam stavi do znanja da su sve nade da će čas proteći bez ikakvih incidenata osuđene na propast.

Profesor Miličić je inače bio poznat kao strog čovjek, mada je u ispitivanju za ocijenu bio jako korektan. Bio je uglavnom i dobro raspoložen i spreman da se našali ali je ipak zahtjevao određeno poštovanje od strane učenika.

Ipak, nezavisno od toga da li je profesor Miličić na čas došao raspoložen za poneku šalu ili je jednostavno samo predavao gradivo bez mnogo neobaveznog razgovora sa nama učenicima, njegova predavanja su, usljed njihovog sadržaja, gotovo uvijek bila ispraćena kikotanjem stidljivih djevojčica iz prve klupe i po kojim grohotom grupice nemirnih mladića koji su se poput nekih uskoka ulogorili u posljednje dvije klupe do prozora (o ovim momcima ću kasnije više govoriti).
Zašto su se smijali učenici? Pa zato što je, kako već rekoh gore, predavao ginekologiju, granu medicine koja se bavi izučavanjem ženskih reproduktivnih organa, njihovih funkcija, oboljenja i liječenja istih, dakle nečega na šta prosječni srednjoškolci uglavnom gledaju kao na tabu temu koja se najbolje izbjegava izrugivanjem iste... Ne bih sad da se raspišem o tome šta ja mislim da su razlozi za takvo ponašanje jer sam ograničen sa vremenom, a da te ne lažem nemam ni volje za to.

Bilo kako bilo, da se vratim na zbivanja sa konkretnog predavanja o kom ti ovdje pišem.
Nakon što je profesor zapisao čas i odsutne studente, bez ikakvog uvoda je odmah počeo sa predavanjem. Znao sam da to nije najbolji znak, jer obično su časovi koje ne bi započinjao sa nekom šalom ili anegdotom znali da nakon kraćeg predavanja pređu u vanredno ispitivanje, za koje ja tog dana baš i nijesam bio spreman, mada to i nije naročito bitan detalj za ovu priču.
Sa druge strane, ono što je jako bitno, jeste ono što je bilo tema predavanja tog dana - spoljašnji ženski polni organi, među kojima je i klitoris, kojem je usljed onoga što će ubrzo nakon početka predavanja usljediti, bilo posvećeno daleko više pažnje nego što je to bilo potrebno.

E sad, za razliku od Hermana Melvila, koji je u 'Mobi Diku' čitavih par poglavlja posvetio biologiji određenih vrsta kitova, ja neću pisati ni upola dug esej o vulvi ali ću ukratko u edukativne svrhe nabrajati organe koji je čine i reći ponešto o njihovim funkcijama.

Prvo imamo velike (labia majora) i male stidne usne (labia minora) koje zajedno čine labia-u, čija se uloga prvenstveno ogleda u zaštiti klitorisa, uretre i predvorja vagine od mehaničkih povreda.
Pomenuh ovdje predvorje vagine (vestibulum vaginae), pa da odmah kažem i nešto o njemu. To je dio vulve (inače, ako nijesi shvatio do sad, vulva je zapravo samo naziv za spoljašnje ženske polne organe, koji se mogu nazvati još i Organa genitalia feminina externa na latinskom) na kom se nalaze otvor uretre i vagine, a što se da naslutiti iz samog naziva. Osim toga, iskreno ne znam šta više da kažem o njemu. Čini mi se da ga oivičava nekakva Hartova linija, ali s obzirom da me sjećanje ne služi baš najbolje, bolje da te ne naučim ništa, nego da te naučim pogrešno.
Velike (glandulae vestibulares majores) i male vestibularne žlijezde (glandulae vestibulares minores) takođe čine dio vulve, a njihova funkcija se sastoji u lučenju sluzi koja služi za lubrikaciju iste, kako bi prilikom polnog odnosa penis što lakše prodro do vagine. Inače, ove žlijezde se još nazivaju i Bartolinijeve žlijezde, po naučniku koji ih je prvi opisao.
I za kraj nam ostaju klitoris (clitoris) i vestibularna glavica (bulbus vestibulae) koja je njegov dio a koji su najosjetljiviji dio vulve, mada vjerujem da to i sam već znaš. O njima (a naročito o klitorisu) ne bih više pričao jer će svakako igrati važnu ulogu u nastavku teksta.

Pomenuh gore da je klitorisu na ovom predavanju posvećeno vjeravtno daleko više pažnje nego što je profesor to predvidio na svom putu od zbornice do učionice, i evo konačno stižemo do dijela priče u kom ću ti dati odgovor na pitanje "Zašto?".
Svakako da smo već u tim godinama (tada smo ih ako me sjećanje dobro služi imali sedamnaest) svi dobro znali da u klitorisu, uz notornu 'G tačku', leži ključ dovođenja partnerke do orgazma, tako da je bilo sasvim logično očekivati da će pominjanje istog izmamiti po koji nevaljali osmijeh i došaptavanje između još uvijek golobradih momčića. Međutim, ono što profesor Miličić nije mogao predvidjeti jeste gromoglasni smijeh dvojice mladića koji su sjedili u predzadnjoj klupi do prozora, a koji je uslijedio par trenutaka nakon što je on rekao da se klitoris naziva još i dražica.

Vrijedi pomenuti da je profesor Miličić često imao običaj da sjedi za katedrom dok predaje, te me iskreno bilo strah za sudbinu (uh, opet) Jovanovića i Vujovića (takođe nijesu prava prezimena) kada se gorostas pridigao i u hodu ka njihovoj klupi postavio pitanje "Momci, što je toliko smiješno?"
Odjednom, svi u tišini blijedo gledaju čas u profesora koji se približava predzadnjoj klupi, a čas u Jovanovića i Vujovića koji više nijesu ni pokušavali da se suzdrže od smijanja.
I onda, nakon par sekundi koje bi za nekog drugog na njihovom mjestu izgledale kao vječnost, kucnu čas (ne bukvalno), profesor se čvrsto nasloni na njihovu klupu i ponovi prijeđašnje pitanje - "Što je smiješno?"

U naletu smijeha od kojeg je počeo i da štuca, Vujović nije mogao jasno odgovoriti na postavljeno pitanje, te se profesorove oči zaustaviše na Jovanoviću koji je djelavao malo pribranije a koji kroz zube uspje da izusti neki zvuk koji bi se dao zapisati kao "čdržc" prije nego što opet prasnu u smijeh.
Pogled profesora Miličića sada se vratio na Vujovića koji i dalje nije bio u stanju da da izjavu, ali mu je bilo jasno da se u onom "čdržc" krije važan odgovor, pošto se stanje dotičnog značajnije pogoršalo nakon što je čuo Jovanovića kako izgovara tu... riječ?

Ne! To nije bila riječ. To su bile riječi, i to dvije. A kako to znam? Pa tako što je Jovanović poput nekog tragičnog junaka iz Šekspirovih drama uspio da jednim udarcem stavi tačku kako na ovu misteriju tako i na svoje prisustvo predavanju, izrekavši ih. Oh, da. I to kakvim tonom.
Osjetio je Jovanović da ga je povukao surovi vir bunila ali nije se htio braniti od njega. Vjerujem da mu je u tom stanju svjesti utapanje u delirijum djelovalo kao najbolji ishod.
Ali prije nego potonu u potpunosti, odluči da ode kao martir i spasi nas vječne gladi za rješenjem misterije jednim posljednjim polusvijesnim krikom "Čiča Dražica!!!" nakon kog ga profesor zajedno sa Vujovićem udalji sa časa.

Učionicom se zaori smijeh a hodnikom ludački krici i tutnjanje koji su se mogli čuti još bar sat vremena s obzirom da Vujović i Jovanović nijesu bili u stanju da prisustvuju ni sljedećem času.

Poslije par minuta ja nastavih svoj školski dan kao da se ništa desilo nije, a legenda kaže da se dio Jovanovićeve svijesti i dalje kotrlja niz stepenice.

2016-09-20 22:38:33 +0000

Objavio sam ovo ovdje umjesto Cici u PVT jer mislim da bi i drugi mogli izvući pouku iz ove priče

2016-09-20 22:39:03 +0000

bombas

Slobodane, nisam citao, ali verujem da ima nekog pederluka.

2016-09-20 22:40:05 +0000

Bombaš, molim te da ne pretvaraš ovo u još jedno odmjeravanje e-kurčeva. Ipak je ovo Cicina tema. Tj. radije bih da ovdje sa Cicom diskutujemo o tome kakvu je pouku izvukao iz ove priče