Lesli Eldridž

AKA Ninđa (sic! - Ovako su se uvijek zvali, nindža je izraz došao kasnije, mada, koliko god zvučali glupo ovako jer se izraz nindža odomaćio kod nas, više izvornom 忍者 odgovara izgovor ninđa) romani su nešto genijalno, najjača moguća razbibriga, toliko razvodnjeni, toliko jeftini, banalni i sve ostalo suprotno recimo Kafki ili Kantu da su nezaobilazno štivo svakog ko ide na plažu ili treba da uči. Umjesto da se čita teška literatura, u „pravu" knjigu se ubaci plavi ninđa roman i eto odgovora na muku! Inače, ninđa romani donose i onaj stari miris osamdesetih, plaže u Hrvatskoj, dječačkih prepucavanja itd...

Sad idemo malo faktografije - ove romane su izdavale Dječije Novine (kult!) iz Gornjeg Milanovca od početka osamdesetih (prije nego ću ja da se rodim). Izašlo je preko stotinjak brojeva iz pera gorepomenutog Dereka Finegana (Bože Markovića, imam osjećaj da se tako zove) i glavne linije su sledeće:

Lesli Eldridž, Amerikanac, najbolji učenik senseija Tanake, koga znamo samo preko njegovih mudrih izreka koje Lesli nosi u sjećanju kao bukvar, Tabasko Pit, plavokosi drugar rmpalija koji tuče australijska piva, Sumiko, smrtonosna Japanka koja se loži na našeg Leslija iako ovog nema po mjesec dana i iako zna da ovaj ponekad kreše i druge ribe i pregršt stereotipnih likova s druge strane zakona. Lesli ih tamani k'o Panta pitu, jer je Leslijeva misija da ukine zlo na svijetu(!). Lesli to čini pomoću svojih ninđa vještina, katane (koja je u originalnim „novelama" muškog roda) koja mu je ostala od učitelja Tanake, inače jedini preostali primjerak čuvenog majstora iz petnaestog vijeka i Harageija - čuvenog šestog čula ninđi koje upozorava na sve opasnosti ovog svijeta, od toga da ne treba prelaziti ulicu dijagonalno do toga da je košulja koju je Lesli krenuo da kupi preskupa...
Naravno, uz sve ove elemente, ne treba zaboraviti dva stuba oslonca zapleta svake epizode, krvi k'o na Kosovskom Boju u scene soft kor i malo manje soft seksa što naših junaka, što negativaca. Naravno, maltene svaki naslov epizode govori o čemu se tu zapravo radi: „Za smrt je potrebno troje", „Kiše života, kiše smrti", i legendarna epizoda - „Smrt, to sam ja"...

E sad, čemu ova priča, ako nema malog primjera tog bogatog jezika prepunog divnih alegorija, stilskih figura i kreativnosti koja pršti na sve strane:

"Psujući kroz zube, Calmers je zgrabi oko zadnjice, pokusavajući da strgne tanku, iznenadjujuće jaku svilu. Trgao se na šum iza sebe i naglo okrenuo, zatvarajući hitro ziper na pantalonama. Neka je proklet ako priredi predstavu toj dvojici prljavih voajera!

Fukuda zastade na otvorenim vratima i mutnim očima se zabulji pred sebe. Okruglo lice bilo mu je pepeljasto, obe ruke čvrsto stisnute na trbuhu, tako da Calmersu na pamet pade apsurdna pomisao kako pod jaknom krije neku žustru malu životinjicu koja se uporno bori da izađe...

- Šta se, do đavola, dogodilo? Fukuda?
Japanac hitro ovlaži jezikom usne.
- N-n-n - prostenja. - N, n...
- Šta?
Fukudine šake ne izdržaše pritisak pod jaknom i naglo se razdvojiše. Calmers užasnuto kriknu, ustupajući korak unazad.

Kroz horizontalni prorez na koži jakne navre najpre talas crne krvi, a za njim, nalik ružičastim zmijama, creva iz Fukudine utrobe!"