
Drvo u neposrednoj blizini tvog zaseoka, na vrhu brda. Hrast koji ima više od 500 godina, sa ogromnom krošnjom i debelom hladovinom. Ispod ovog drveta, najveći deo tvoje porodice je začet (pa i ti). Kao dokaz za to na drvetu možeš videti urezana imena svih svojih rođaka zaokružena srcima i spojena plusevima.
- Milojka, ajd' da se mazimo
- Ne smem
- A zašto Milojka? Se ti plašiš mene?
- Ma ne plašim se ja tebe Radojko, hihihi. Nego, videće nas neko bre!
- Ma nemo' se brineš. Idemo do starog hrasta. Na vrh je brda, pa ćemo da vidimo ako neko prilazi
- Pa ajde, hihihi
--------------------------------------------------------
(18 godina kasnije)
- Milojka, ajd' da se mazimo malo
- Nemo' Radojko hihihi. Će nam dođu deca iz školu, pa će nas zateknu
- Ajmo do hrasta, tamo nas neće zateknu
- Hihi, k'o kad smo bili deca
(na vrhu brda kod hrasta Radojko i Milojka zatiču sina Milojicu sa komšinicom Stanojkom)
- Tata!? Mama?
- Milojice, šta radiš sa Stanojku tu bre?
- Ništa tata
- Šta ništa? Što nisi u školu, vucibatino jedna? I ti Stanojka, sram da te bude!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
*
Моје породично стабло :Д
+++