Prijava
  1.    

    Vratiti se svojim korenima

    Pored svog osnovnog – ako dozvolite – “gasterbajterskog” značenja (vidi ovde), izraz iz naslova se takođe vezuje i za verovatno jedinu granu ljudske delatnosti za koju smemo kazati da “bez nje možemo živeti, ali NE i oni koji se njome i bave”. Nažalost, nije to što dovikujete, u pitanju je “UMETNOST”.

    Šalu na stranu i te munje, idiom iz naslova zapravo označava trenutak u stvaralačkoj sferi jednog umetnika u kojem se on ili ona, nakon izvesnog perioda kreativnog eksperimentisanja, “traženja sebe” i mešanja raznoraznih tehnika/stilova/pički-materina, ponovo vraćaju na svoj autentični i nekako najčešće bolji “fazon”, na opšte oduševljenje, razume se, svojih vernih obožavatelja i psihijatara. U savremenom slengu se, naravno, pomenuta floskula rabi za sve živo i mrtvo, samo da to ima veze sa vraćanjem na ono staro, poznato, naviknuto. Koji su vaši koreni, cenjeni autori sa Vukajlije?

    - Kumo, gde mi je kum?
    - Eno ga u dnevnoj sobi, vratio se svojim korenima...
    - Šta? Gleda slike iz detinjstva i tako to?
    - Ne, nego pije vinjak i sluša narodnjake, kretenčina muška!
    - Pa, što odma’ nisi rekla, kumo...EVO ME, KUMARO, DOLAZIM!

    - Matori, ‘si čuo da se Momo Kapor vratio svojim korenima?
    - Šta? Opet piše govnurde o tome kako je, šatro, boemčina?
    - Ma, jok, bre, nego umro pre neki dan...
    - Moj život je sranje. Idem da se ubijem.


    - Gospođice Štajdohar, nakon vašeg poslednjeg koncerta u Rakovici, bilo je puno komentara da biste možda trebali da se vratite svojim korenima. Šta vi kažete na to?
    - Ne razumem na šta mislite...Da ponovo počnem da pevam jazz i pišem balade?
    - Ne, nego da se vratiš u selendru iz koje si došla, ti mjaukajući transferu od pevačice!

  2.    

    Vratiti se svojim korenima

    Otići na mesto koje nam definiše prošlost, ko smo i odakle smo. Još bitnije, videti svoje poreklo. Otići tamo odakle su ti preci, hodati zemljom kojom su i oni, ući u staru kuću gde su oni živeli i naravno otići do parčeta zemlje gde oni počivaju i odati im počast. Jer, iako možda nismo nikad njih upoznali, deo njih nosimo u sebi, nesvesno, te povremeno treba tamo otići i pojačati povezanost sa njima.
    Posebno je bitno za nove generacije koje staro ognjište nisu ni videle i ne razumeju gde su im čukundeda i čukunbaba držali modem u onoj zapuštenoj starudiji od kuće i gde su im profili na fejsu.

    - Au, ćale, šta je ovo, gde si me doveo?!
    - Da vidiš svoje korene, sine.
    - Kakvi koreni, pogle' ovo! Trava do pojasa, džungla, bre! Ne mož' se prođe, a ko zna šta sve tamo ima!
    - Sine, ne palamudi i ne kvari trenutak.
    - Ijao, vid' kol'ki gušter! Je l' oni opasni? A i ono mršavo i ofucano kuče me čudno gleda. Da nema besnilo k'o u onom filmu?
    - Ne lupaj više da ne bih izlupao taj asfalt iz tebe! Koncentriši se na porodicu!
    - A tek ovo! Srča, zarđalo gvožđe u travi... Da slikam za fejs... Mora da ima i zmija! Da mi lepo begamo odavde, matori? Ovde k'o da nema žive duše.
    - Sinko, obzirom na to da smo na seoskom groblju, mogu samo da ti kažem da si pametniji kad ćutiš, normalno da nema žive duše! A sad lepo pripali tu sveću svom pokojnom pradedi Dragiši i da te ne čujem do kuće!