
Deo jednog od najvećih praznika, Božića. Svi su veseli (bar bi tako trebalo da bude), ide se u crkvu, pali se badnjak, takođe prilika da vidiš neke poznanike i čestitaš im Novu godinu, ako već nisi imao prilike za to. Takođe, još jedan razlog za odlazak je i kuvana rakija i vino, koje je fenomenalno. Svi se trude da budu fini kako i priliči prazniku, sve dok ne dođe na red da se uzme badnjak koji popovi iznesu u dvorište. E tada se ova fina gomila ljudi pretvara u krdo (ne bih rekla životinja, jer se i kog njih zna ko je vođa), nego u jednu nazalost prostačku i gramzivu skupinu koja se otima oko badnjaka i psuje majku boziju kome stigne. Tu se ne zna ko koga gura, ko kome otima iz ruke granu, a neke starije gospođe (da ne kazem babetine), koje glume da su bolesne i jadne, u tim trenucima postaju toliko "zdrave" i toliko se otimaju da ni supermen ne bi mogao da ih zaustavi. A ne daj boze da nekog zamoliš da ti da bar jednu granu, kad već ima 10, neće ni da čuje.
Neko iz mase 1: Ej šta se guraš, stićićeš na red!
Neko iz mase 2: Ma šta 'oćeš bre, jebi se!
Neko iz mase 3: Ej polako, ima male dece!
Ostali iz gomile: Daj to ovamo, ej bre je l´ si normalan, pazi kretenu...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
ziva istina ++