Moj drug Milan je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od Eurokrema.
Onaj koji se seti da proglasi svoje selo za vazdušnu banju.
Dođem ja u selo da berem maline i obukao neke stare stvari da se ne uprljam. Krenuo na izvor u gumenjacima da natočim vode kad ono prolazi neki devojčurak tip top sređen u plavoj haljinici koja leprša na vetru i maše torbicom D&G. Ja sve mislim haluciniram od svežeg vazduha pa nastavim dalje kao da ništa nije ni bilo. Prolazim pored kuće kad ono kraj štale stoji komšija Ivko u nekom sakou. Pitam ga ja kakav mu je to sako i odelo, a on kaže neku marku Tom Tejlor. Pa mamu im seljačku, pomislim u sebi, opet su prodavali vazduh u Beograd.
Ono što svaki otac želi svom detetu.
To su ljudi koji tačno znaju koliko dugo će ih partner voleti.
Onaj koji poseduje veće poslovno - trgovačke veštine od umetničkih.
Poslovna veština puta umetnička veština jednako konstanta - najsnalažljiviji uglavnom prodaju totalna sranja.
Osoba koja dodje 1-2(max) puta godišnje za slavu ili za Božić i nahrani te ko konja.
Osoba koja nosi izbledele, pocepane, preširoke, šarene, stare, babačke dronje, a puna je ko brod. Prosečna osoba ne bi ni "oko kuće" nosila takvu garderobu kakvu bogati klošar nosi svaki dan na fax, a za vikend izlazi u grad u toj odeći. Ovi likovi i likuše su previše istripovani. Oni su "starosedeoci Beograda", jer im je još čukundeda bio rođeni Beograđanin. Ćale je dekan na nekom faksu, a keva direktor neke opasne banke. Puni su keša, a pošto dete želi da bude neki šatro buntovnik, ono oblači šugavu odeću, dolazi raščupano ili nenašminkano na fax, nosi dve različite patike, sluša neki alternativni bend, pljuje religiju, televiziju, većinu popularnih sajtova, kafane, klubove, kafiće, splavove, mrzi i sklanja se od svih vršnjaka sem od onih sličnih sebi, želi da promeni ceo svet jer ništa ne valja, a onda se uveče vrati kući kod mamice i tatice. Kada završi fax, roditelji mu nađu dobar posao, ali nastavlja da se čudno oblači, ima svoju ekipicu bogatih klošara koji takođe imaju brdo keša i nastavlja licemerno da pljuje "sistem" zahvaljujući kome je on izuzetno materijalno obezbeđen i ima visok položaj u državi i društvu.
Svemoćni bog zemljanih, regionalnih i magistralnih puteva. Gromovnik i suvereni vladar asfalta i svega na njemu. On odlučuje u kojoj je meri neka ulica jednosmerna i na koju stranu. Za njega se sve što uradi u saobraćaju smatra pravilnim sa velikom šansom da postane i pravilo. Uvek mora da ima na umu da je sa svojim turbo-full-pauer-indžekšn-4x4x4 vozilom kupio i ulice sa pravom selekcije ko treba da živi a ko ne. Njemu je skoro nemoguće da poveruje da postoje ljudi koji su toliko zaostali da ne upravljaju nikakvim vozilom. Nazivaju sebe pešacima i služe usporavanju saobraćajnog sistema, pritom uporno žele da su na suprotnoj strani ulice često se isprečujuči njegovom mezimcu. Ne ubij !
Verovatno ih ima skoro svako od nas.Rodjaci koji su ponekad veoma nepozeljni u kuci s obzirom da nalaze dlaku u jajetu,kao na primer sto supa nije dovoljno vrela ili sto postelja nije dovoljno udobna ili mozda sto njena soba nema pogled na divnu okolinu ili sto bademi iz torte nisu oljusteni.U svakom slucaju nije sve tako crno s obzirom sto ih pravimo od blata za vreme praznika kada je cascavanje neminovno.
U prošlostu užasno antipatična, gotovo neprimetna osoba, koja odjednom postaje izuzetno draga i predmet našeg interesovanja.
Kvalitativni opis učešća takmičara koji je ispušio na nekom kvizu.
Narodna izreka koja poručuje i studentima privatnih fakulteta da se pripaze ako dođe do rata.
E, kurac moj nisu!
Baš je golema nesreća kada možeš da izabereš mleko po masnoći a ne po ceni, kada se ne cimaš oko porasta cene plina, jer ti točiš jebeni dizel, a i za njegovu cenu te briga, jer - ima se, može se, kada uveče uključiš alarm koji štiti kuću laserima i legneš mirno da spavaš; uglavnom, samo upreš prstom i - imaš, jebeno!
Ovom faličnom zabludom daju smisao svom životu siromašni, jer je ta perspektiva znatno prihvatljivija za prosečnog preživitelja niskog (većinskog) staleža.
- "Mitre, jebivetre, pa šta uradi ti pre neki dan, videh te kako letiš po dvorištu i laješ?!"
- "Ma, ništa me ne pitaj... Dođem ti ja pre neki dan kući, kad žena s vrata računima u lice, kaže, koristili crvenu tarifu, deca se kupala i preko dana. Još drva nisam spremio, brašno, ništa, ništa... Kako će se ostane živo, videćemo. K'o pas samo da lajem, a možda ni to - psi lutalice su više vredni poštovanja nego ja; bednik najjadniji, sutra ću da radim i prekovremeno, a od petka već moram i da se zaposlim kao noćni čuvar, jer nema više 'leba ovako - pocrkaćemo! Da sam lepo neki direktor, da imam 1000 evra platu, pa da se raširim k'o sir po gibanici...! Ovako, nema kuče za šta da me ujede..."
- "Ma, kak'i to, koji će ti to kurac - znaš ti koliko oni imaju problema; bogati nisu srećni, pazi šta ti ja kažem...!"
- "Da znaš da si u pravu! Nego, imaš li 50 evra na zajam do prvog?"
Mestašce u Mačvi a ujedno i lik koji briše buljsona novčanicama, jer mu se može. Punišićev bliži rod.
- Šta radi debeli, ima li ga među živima?
- Kako nema, ne miruje čo'ek! Prošle nedelje nabacio neku tetku na levo rame, ne zna se jel bik il' tigar. Svako malo pravi neke papazjanije, al' kad ga zoveš na cirku - neće.
- Rekoh ti ja još onomad kad je lepio ''zajebane'' ručni-rad stikere na kola, utripovao da je neki Bogatić a dinara nema u džepu.
Kao fol ''pušim samo Sobranje'', a ovamo mota neku sasušenu socijalu što ni indijanci ne turaju u lule. Pivo ne pije, al' zato gospodin dere viski, i to onaj najskuplji. Jednom godišnje, za njegov rođendan. Ma idi...