Добро по вас Цхез Воус :))
Zahvaljujem,topli bozicni pozdravi
E sam procitao celo ovo, nije lose mada je na momente malo blic komentatorski nekako
Evo nekoliko takvih tekstova, nadjoh sad neke, pa ko voli nek cita:
Govoriti o crnogorskoj modernoj poeziji, a ne pomenuti najznačajnijeg predstavnika ljubavne elegije, denija boneštaja, nemoguće je. kao i mnogi umjetnici prije njega i boneštaj polazi od šekspirovih tragedija stvarajući djelo slične tematske orijentacije koja bi otvorila mogućnost novih interpretativnih tokova. iako nastali u vremenskom razmaku od 4 stoljeća "romeo i julija" i "crno meče" nose slične ideje, motive, atmosferu i poruku.
Sam početak elegije, dijalog između boneštaja i njegove izabranice uvodi nas tragičan aspekt djela:
- halo deni?
- halo, gdje si ljubavi? hoćemo li se gledati večeras?
- MOJI ME NE PUŠTAJU NE ZNAM ŠTA DA RADIM VOLIM TE
Ova eksplicitna šekspirovska reminiscencija predstavlja stožer cijele elegije, njen lajt motiv, osnovu na kojoj leži cijela ideja djela. sjajna, čudesna ljubav dvoje mladih koja od početka strmoglavo ide ka propasti, ljubav koja spaja i razdvaja, ljubav koja ne zna za kompromise.
Sublimirajući ne samo ideje šekspira, već i stare persijske ljubavne poezije, danteove "božanstvene komedije" ali i ruskog romantizma, boneštaj u crnogorsku poeziju uvodi ono što bi se moglo nazvati puškinovim "suvišnim čovjekom" neprilagođenog individualca čija nesreća leži u raskoraku između želja i mogućnosti.
"Tako lijepa cura noćas nikud ne ide
petak veče ti u kući stvarno šteta je
kako želim da se vidim sa tobom
kraj mene ti ništa ne bi falilo"
Ostatkom elegije preovlađuje mirnija atmosfera, deskriptivni metod ali se i produbljuje patnja lirskog subjekta i tragika nemoguće, bezuslovne ljubavi.
"Svako veče crno meče
da po tebe dolazi
odmah stižem samo javi
kada spremna si"
Tragični aspekt kod boneštaja je utoliko veći nego kod šekspira jer šekspirovi ljubavnici doživljavaju ekstazu ljubavnog susreta prije kobnog ishoda. boneštajova ljubav ostaje nedorečena, nesjedinjena, nesvršena.
Iako kvantitetom ne može da parira znatno bogatijim, bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj, crnogorska moderna poezija ovim maestralnim djelom doživljava renesansu i kvalitetom im se svakako približava, a ljubav denija i njegove ljubljene zauzima značajno mjesto u genealogiji tragičnih ljubavi svjetske književnosti.
Jedna od najznačajnijih figura u srpskoj postmodernoj ljubavno-erotskoj poeziji je Sandra Prodanović Afrika. Njen neveliki opus je sistem koji nikada nije do kraja sistematizovan i pored ogromne popularnosti koje ovaj spisateljski žanr uživa.
Samim počecima erotskom baladom "Afrika", Prodanovićeva u srpsku poeziju uvodi iskonski duh Ničeovog moralizma odbacujući nametnute hrišćanske norme specifičnim stilom koji je naizgled burleskan, trivijalan, a zapravo jako eruditan, alegoričan i metaforičan. Potraga za suštinom, a to je ljubav, naglašena je stihovima:
"Pun ko Švajcarska, širok ko Aljaska
To nije interes dragi, daleko bilo
A to je ljubav, ma šta to značilo."
Ljubav kao lajt motiv kroz ulogu dominantne žene koju vodi težnja za oslobađanjem od tradicionalnog moralizma je dihotmija koja prožima njenu filozofsku percepciju, najznačajnija je u pjesmi: "Devojka tvoga druga"
"Dobro jutro prvi stepen ludila
Pored tebe ja sam se probudila."
"Ako pričaš da igrali smo žmurke
Tvoje lomiće on ruke."
Kao i Niče u "Rođenju tragedije" i Afrika u srpsku postmodernu uvodi dionizijski princip koji predstavlja životne volje i predavanje iracionalnim nagonima.
"Izgužvana svila u krvi pet promila
Ne pričaj da sam tebe ljubila"
(Devojka tvog druga)
"Neko će mi noćas napraviti sina
Vatru pali flaša crnog vina
Haljina na podu dobar znak za sreću
Ko si ti do jutra znati neću"
(Neko će mi noćas napraviti sina)
Kritika morala i kod Ničea i kod Afrike ima za cilj ukidanje dekadencije koju donosi tradicionalizam i ispoljavanje individualnosti.
"Mi smo umorni od čovjeka!" kaže Niče u svojoj Genealogiji morala,
"Bye bye bye, što zbog tebe moju lepotu kriju zidovi." uzvikuje Afrika.
Moral sam po sebi ne postoji, on je samo mišljenje većine, mnijenje.
Još jedna Ničeovska ideja koju Afrika briljantno inkorporira u svoju poeziju je pojam natčovjeka. On je za Ničea fiktivni subjekat koji prevazilazi stare vrijednosti i vraća se svojoj nemoralnoj prirodi, a Sandra Afrika ga vidi kao realnog čovjeka i emanaciju aristokratije duha.
"Jer da boljeg nema na celom svetu
Svaka od nas je baš toga svesna
Vreo ko Afrika, jak ko Amerika."
Vladika Nikolaj smatra da bi jedina dva čovjeka koje bi Niče pogledao bez gnušanja bili Napoleon i Dostojevski. Sudeći po dosadašnjim dostignućima, Sandra Afrika bi bila treći. Iako ne temporalni savremenik Afrika je sasvim sigurno najznačajniji duhovni i idejni Ničeov sljedbenik.
ZAŠTO JE "JEDNO ĐUBRE OBIČNO" NAJBOLJA PJESMA NA SVIJETU :
"nisi mi bio u planu, nisi mi bio na dlanu"
- početnim stihovima katarina izražava ljudsku nemogućnost da prodre u tajne onoga što nam je predodređeno i time nas uvodi u vječitu dilemu čovjekovog postojanja. da li je naš život jednostavno splet okolnosti ili je određen nedokučivim transcendentalnim silama koje kreiraju naš put.
"ali ipak noći te, u moj si ušao život"
- narednim stihovima produbljuje se prvobitna misao i još jedanput odražava nemoć individue da spozna čudne puteve koje mu je sudbina namjenila.
"u sitne sate se krupne greške naprave"
- stih nam otkriva sliku mlade žene koja podliježe niskim strastima, onoj mračnoj energiji sopstvenog unutrašnjeg jina koja spoznaje animalnu stranu i okreće se logosu srca, a ne uma, što nam nagovještava emotivni pandemonijum u kome će se ona naći već u sljedećim stihovima.
"od toga dana ja ne pijem više, jer kada pijem sve si mi bliže, sve si mi bliže"
- ova eksplicitna redicija unutrašnje borbe odražava vraćanje grujićeve na pravi put sa koga su je iskušenja udaljila, poroci su samo palijativ kojim nam mračne sile pomućuju um.
"šta li sam na tebi to videla, jedno đubre obično, sve do zvezda dizala"
- ovom duboko emocionalnom introspekcijom katarina maestralno dočarava sopstvenu patnju koja postaje gotovo verterovska, geteovska, kao i nemirenje sa determinizmom kao neizbježnim zakonom svijeta djelatnosti.
"pa sada žmurim sa drugima ja jer ne mogu da verujem više svojim očima, šta li sam na tebi to videla"
- završni stihovi izražavaju suštinski dualizam kauzaliteta i finaliteta, manifestuju psihičko stanje lirskog subjekta u kome se prepliću rezigniranost, nemir i razočaranost sopstvenom sudbinom. ova pjesma koja predstavlja vrhunski domašaj moderne ljubavne poezije sasvim sigurno zaslužuje da se nađe u svim antologijama jer šalje jednu od najuniverzalnijih poruka : sudbina je nedokučiva i nerješiva, nepronicljiva i neizreciva i naša pobuna protiv nje je besmislena.
Ovo sa Sandrom Afrikom i Ničeom mi je dobro :D
Ali da, razrađena tema.
Druže, ja sam taj avatar šetao oko božićnih blagdana još 2009. #samokažem