
Reči kojima sagovorniku ukazujemo da je radnja, koju ćemo upravo izgovoriti očekivana i da se morala dogoditi, hteli mi to ili ne.
-Znači prilazi tip ekipi, počeo nešto da dobacije, provocira, šta ja znam... I ja ti tu, je li, priđem, opaučim ga i završim posao.
____________
-Na popravni?!
-Ali ćale...
-Nema ali, marš u sobu!
-Daj mi minut da ti objasnim.
-Minut.
-Ja sam sve to fino naučio. Skupio muda, javio se da odgovaram i sve to. Krenulo fino. Peglam ti ja samo tako, kad ono profa stigao, je li, do nuklearne fizike i tu mi zapne.
-I...?
-I ja tu, je li, otvorim svesku da virnem, a on me k'o blesav odstrani sa časa i upiše kečinu samo takvu.
-More marš u sobu bre, jesam li ti rekao!
___________
NAPISAH, JE LI, DEFKU!!1
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.