Jedna kratka recenzija velikog epa pod nazivom "Najbolje žene"
"Slažemo se da su ribe one najbolje,
Piju Bejlis i koktele, kuća im separe, sve muškarce s' nogu obaraju care."
Saša Nebriga otvara ovaj lirički masterpis jednom u narodu opštepriznatom konstatacijom, da su žene najbolje, ali vješto koristeći sleng izraz riba, u želji da sakrije svoju nežnu stranu jer je kao vrstan psiholog i poznavalac ljudske psihe spoznao da žene više vole grube muškarce. Dalje nastavlja sa iznošenjem detalja iz svog prebogatog iskustva te daje savjete nedozrelim pubertetlijama čime bi bilo najbolje da časte dotične dame koje žele da impresioniraju. Metafora sa separeom je vješto ubačena kritička slika udobnosti današnjih separea, u odnosu na Nebrigino vreme, pri čemu savršeno koristi kuću kao metaforu za udobnost i sigurnost iz koje vrebaju žene i "obaraju" muškarce sa nogu.
"Grudi za medalju, poljupce nam šalju.
Kad mešaju 'opa cupa ko da ne prolupa?!"
U nastavku ovog vrhunskog i revolucionarnog djela, Nebriga se već, sada po ustaljenom običaju, kritički osvrće na ženske atribute koje žene koriste ne bi li impresionirale muškarce, pri tome praveći vrhunsku paralelu ženskih grudi sa sportskim nadmetanjima u kojima one odnose svaki put postolja ili u ovom slučaju muška srca. Poljubac je u svemu tome metafora za poslednji pozdrav slobodnoj volji muškaraca. Drugi stih nam donosi vječito filozofsko pitanje, kako odoleti svemu tome? Nebriga se pita ko da ne prolupa, traži od slušaoca da učestvuje u njegovoj priči i da proživi zajedno sa njim te nedaće u nadi da će naći odgovor na to vjekovno pitanje.
"Svaka od njih tigrica i ujedno maza.
Ono što nas zbližava sada je ekstaza."
Nebriga u ovom djelu pjesme nastavlja osvrt na dvoličnost ženskog roda, pravljeći uporište u svom nesumnjivo velikom iskustvu, upoređujući žene sa dominantnim i matrijarhalnim čoporom tigrova u kome one koristeći gore pomenute atribute i starovlaški zavodnički ples " opa cupa" dominiraju čoporom i dovodi muškarce u stadijum ekstaze pri očiglednom snošaju što ultimativno predstavlja i jedinu vezu i nivo koji nesrećni muškarci poput Nebrige mogu da dožive u ovom nemilosrdnom društvu žena vladara.
"Žene, žene, žene, žene, žene svuda oko mene, svuda oko nas.
Žene, žene, žene, žene, žene i nemirnom srcu jesu pravi spas."
Tako opijen ekstazom iz prethodnog stiha, Nebriga dolazi u ultimativno stanje u kome počinju da mu se priviđaju žene u velikim količinama, mada nije isključeno da je Nebriga ipak i bio okružen tolikim ženama, čvrsto vjerujući u njegovu sposobnost da multitaskuje, odnosno zavede više žena odjednom. Na kraju očigledna upotreba broja pet, koji je jako blizu broju šest, koji je pak kao što je svima poznato đavolji broj, uz očigledno koketiranje sa okultnim iz prethodnih stihova, jasno je da Nebriga aludira na magične moći žena. Autor vješto pokazuje da sve brige koje je imao u srcu rješava prosto jedan ili više snošaja, te kao ponosan arčitelj to konstatuje i iznosi širokom auditorijumu svoje publike i slušalaca.
"Vrh vrhova ribe, polugole, gole, samo najbolje iz stare su škole.
U gradu ih znaju, sve za njih daju. Zbog guze i dude, svi će da polude."
Ovaj deo pjesme je već postsnošajni period u kome Nebriga daje omaže skorašnjem orgijanju sa ženama, nabrajajući sve sa kojima je bio i zadovoljno konstatujući da su svakako najbolje one iz stare, komunističke, patrijarhalne škole, samim tim i lagano prebacujući lopticu kritike u dvorište sadašnje vlasti koju krivi za nedovoljno umjeće žena pripadnica novije, posleratne, demokratske škole. Na kraju krajeva izražava svoje samozadovoljstvo jer su te žene koje su doživjele snošaj sa njim postale poznate širom grada, a nesumnjivo da je ovo za Nebrigu i širi pojam te je moguće da je mislio možda čak i na neka mnogo šira prostranstva i samim tim što su bile sa njim, što je inače, jelte, samo po sebi znak dobrog kvaliteta i uspjeha u životu, postaju poznate i tražene, te ih mnogobrojni plejbojevi besomučno traže. Sumirajući sve u ovom poslednjem stihu Nebriga jasno podsjeća da dok ti budući plejbojevi samo gledaju fizičko on gleda mnogo dublje, gađa pogledom pravo u žensko srce i vješto se pozicionira tu tako da iza njega ostaje jako dubok trag, na srcu naravno.
Poenta cjele priče se ogleda u tome da je Nebriga želeo da pokaže u inat Ivanu Ivanoviću da šmekeri još uvijek postoje, te da ipak on nije poslednji živi šmeker, već da je Nebriga tu da nastavi tu tradiciju. Ja lično često volim da citiram deo iz jedne druge Nebrigine pjesme koja ide ovako "Evo Nebrige da razreši vaše brige" i vjerujem da je sa ovim rječima svima nama lakše jer znamo da je Nebriga tu i da svako od nas ima po jednog Nebrigu koji je tu da nastavi ponosnu tradiciju šmekera.
