Doček'o si i to, maturiraš boktejeb'o. Pun ti je više škole i svega, nećeš više gledati iste debine face svaki dan. Kupio si odijelo, platio masno, ali i dalje, na tebi je k'o na ofingeru. Koga briga, znaš da ćeš se napiti ta sve pare to veče. Za sve pare, koje su jedva skupili da ti daju. Salijeću te da se slikaju, a ti se samo smiješkaš, grliš i ljubiš sa svima, kao programiran, dok u sebi pizdiš jer se znojiš u odijelu, jer je prevelika gužva oko tebe, a i cipele te žuljaju. A onda, šlag na tortu, najsporija šetnja kroz grad u tvom životu. Staješ svakih 3 koraka, jer je nekoga ispred tebe došla baba iz Lijevča da isprati, a i tutne mu koju marku u džep. Nakon 5 stajanja pizdiš jer tebe tako ne zaustavljaju, bar da imaš više za piće. Ulaziš u hotel, sjedaš za sto, naravno uredno numerisano po razredima, i na tanjiru vidiš otužan prizor: Par komada kulena, čajne, nešto malo suvog mesa, sve tako tanko, a tako složeno, kad sve vidiš, rekao bi da ćeš se najesti. Pošto ti to inače staje u oko, suzdržavaš se, jedeš "gospocki", lagano, viljuškom i nožem, jer tu su pike iz druge smjene, pa ne bi li pale na džentlmena sa manirima (tu se moliš da se sjetiš epizode o bontonu one debilne emisije kad si bio klinac). Onda shvataš da si žedan, i da je konobar krenuo u obilazak, pa zašto da ne iskoristiš priliku, da otvoriš veče nečim laganim, tipa soka.
-Izvini!
Izvolite?
-Može Koka-k... u stvari, daj mi Nektar, veliki ako ima.
Naravno.
Srčeš taj Nektar, lagano iz čaše, jer zaboga džentlmen si, još bar sat vremena, dok se i one ne ponapijaju. Popio si već 3-4, žene su već izuvene i na podiju gdje vrište uz Nadu Topčagić i slične bezvremenske stvari. Pališ cigaretu, onako šmekerski, gledajući naizgled u prazno prema podijumu, a u stvari tek sad si skont'o kakvu šupu Maja iz šestice ima. Ni ne primjećuješ u tom zanosu da ti se cigareta ugasila u ruci, i da ti je sav pepeo po butinama pao. Tržeš se, shvataš to, a onda poluglasno pominješ svece, majke, pa čak i djecu, nikom posebnom, ali morao si. Da se smiriš, naručuješ još nešto, ovaj put jače. Sjetio se kad ti je matori pričao o onom Bogartu, što 'e neviđen smeker bio, a samo viski pio. Ne voliš viski, i znaš da ćeš vrlo vjerovatno baciti peglu, ali avaj, šta se sve za cupi radi.
Odolijevaš i dalje potrebi da izađeš na podijum, uđeš u kolo i pokažeš svoje vještine, jer to nije u stilu Džemsa Bonda i kompanije, čekaš sentiše, da pozoveš Maju iz šestice (da, onu sa prespremnom šupom) na ples, i moliš boga da je ne izgaziš.
Stiže sentiš, tvoja prilika da blistaš. Ustaješ, prilaziš joj, moliš se da te se sjeti sa ekskurzije, i najmuževnijim glasom progovaraš:
-Majo, jesi li za ples?
Čuka probija skalu, probija te znoj, sve u tih par stotinki dok ona ne odgovori.
Imaš sreće, nema metka u burencetu, pristala je. Čuka opet lupa, ovaj put od sreće. Hvataš ju za ruku, lagano, vodiš do podijuma. Zadivljen si svojom spretnošću izbjegavanja gaženja njenih bosih stopala, kao i njenim plesanjem.
Ona se vidno potrudila oko svog izgleda, i ovaj put primjećuješ više od 'paka, dok je gledaš, shvataš kako je sve i jedna iz tvog razreda mizerna prema njoj, i osjećaš neku vrstu ljubomore, jer ti nisi bio taj koji je ovakvo nešto 4 godine gledao. Ples se završava, i vodiš je do njenog mjesta, ali tada, krah, stiže joj poruka, i u 2 rečenice, kratke, sruši ti sve.
- Joj, moja ljubav me se sjetila.
Momak, ili?
- Momak. A ljubav moja.
Srušen si. Ništa gubiš nadu o nekom umakanju večeras, čak ni za krljanje nemaš energije više.
Sjedaš opet na svoje mjesto, uz neki jadni izgovor kako ideš, naručuješ piće, i odlučuješ da se napiješ, kao deva, pa makar i sa debeom Ninom iz četvorke završio, nije te briga, sve ti je postalo blase.
Što je više gledaš, sve ti je ljepša, a moral sve više i više opada, i ponovo psuješ kurevu sreću, "ubijaš lagano, konjak, cigarete".
Veče ti se vrti oko paklice, čaše i repertoara muzike, koji se nekako promijenio, pa sve više pronalaziš svoju jad u tekstovima Tome Zdravkovića i vjerne ekipe.
Budiš se u obližnjoj kafani, sa još 3 propaliteta iz tvog razreda i naravno, debelom Ninom (ona iz četvorke), koja ti se objesila oko vrata, i starim konobarom, koji se budi za šankom, i pita te za kafu. Onda shvataš da si dekintiran, i da ćeš kući tabanovića fijakerom, sa 2 cigarete, rasparene marke, koje si koznakako našao u unutrašnjem džepu sakoa.
Sve sličnosti sa stvarnim likovima su apsolutno slučajne.
Izvinjavam se svim debelim Ninama.
