Prijava
  1.    

    Oblomovština

    Krenimo od akademske definicije:
    "Oblomovština je osobina čoveka nepokretnog, lenjog, slabe volje, po prirodi dobrog i pitomog, ali od koga su vaspitanje i društvena sredina učinili gotovana (po Oblomovu, glavnom junaku istoimenog romana ruskog pisca I.A. Gončarova)"

    Ukratko, jedan od ruskih klasika, Ivan Gončarov, koji je uhlebljenje pronašao kao državni službenik, uspeo je da se upozna sa raznim ljudskim osobinama, te da izoluje karakter- Oblomova, o kome je ubrzo napisao roman. Ko je on? Oblomov je u originalnom značenju poslednji zaostatak feudalne klase. On se obrazovao više reda radi, nego radi nekog cilja, verujući da će kao i u slučaju njegovih roditelja sluge i kmetovi nastaviti da donose sva sredstva za život. Ali, ono što mu niko nije rekao, vremena su počela da se menjaju: sluge su počele da se opismenjuju i osamostaljuju, feudalizam je nestao. Trebalo je postati preduzimljiv. Nekako su skoro svi oko njega to shvatili. A on? Po inerciji je ostao lenj, nezainteresovan, bezvoljan, mada dobroćudan. I zapravo, cela knjiga nema gotovo nikakvu radnju, već opisuje to njegovo stanje, koje ga na kraju indirektno i ubija. Nekoliko decenija kasnije, psiholozi su uveli oblomovštinu u svoje udžbenike i knjige.

    Zašto? Zato što se veoma lako može preneti i na drugačija društva. Evo, recimo, vratimo se 40-50 godina unazad, u vreme samoupravljanja. Svi bi po automatizmu završili neke škole, gimnazije, uglavnom i skrpili neki faksić sa nekim bednim prosekom i uz člansku knjižicu SKJ dobili posao gde bi se pravili da rade, a država bi kupovala socijalni mir nekim solidnim platama za sve to. I onda, pošto je taj sistem jednom puko, došli smo do epohe državne oblomovštine: jer po automatizmu, svi su se navikli na prokleto samoupravljanje, i nikome ne pada na pamet da nekom novom idejom prekine opštu letargiju- političari se smenjuju na vlasti samo da bi krali, upravne odbore pune svojim korumpiranim pratiocima, narod slepo zaokružuje cifre na listiću i živi od ono malo mizerije što mu ostaje, verujući da će mu ona druga nijansa sivog doneti nešto bolje.

    (Bazirano na romanu, ali preneseno u moderni svet)
    Pera (dolazi u goste iz Kanade): Lazo, brate! Živiš u ovom ćumezu od dvajes kvadrata... Buđ i paučina! Brate! Zar ti?
    Laza: Pa šta ćeš... Eto, nemamo mi standard ko vi tamo u Kanadi...
    Pera: Brate, ja tebi ne pričam o Kanadi, ja pričam o tebi!
    Laza: Šta o meni? Živim od socijalne pomoći, ćale mi od penzije daje za kiriju...
    Pera: Pa zašto nemaš posao...
    Laza: E, zašto nemam posao... Dobio sam otkaz, a zbog ušteda u budžetu je zabranjeno primanje novih ljudi u državne ustanove...
    Pera: Lazo! Alo! Ja sam otišao u Kanadu sa 300 dolara u džepu i prosekom za ocenu i po manjim od tvog, pa danas posle godinu dana radim u struci i imam platu od 3000 dolara.
    Laza: Ja ne razumem šta ti hoćeš od mene...
    Pera: Hoću da ti kažem, po ko zna koji put, da treba i ti da pođeš sa mnom. Mlad si čovek! Zar treba sa takvim kapacitetom da zaboraviš svoj posao i zaradiš u ovom ćumezu neke boleštine? Treba i porodicu da imaš, vreme ti je...
    Laza: Znam sve to brate, ali... Nekako nisam ja za to...
    Pera: ŠTA BRE NISI TI ZA TO! Svako ko je iole sposoban treba da misli na sebe. Kako ti uopšte provodiš vreme ovde...
    Laza: Pa ništa, probudim se u 11, hasam nešto, igram DOTU, izađem malo da prošetam oko zgrade, vratim se, igram još malo DOTU, hasam i spavam...
    Pera: To život!? To nije ni pseći život... To je vegetiranje!
    Laza: Dobro brate, daleko je Kanada... Kako ja da se iscimam dotle...
    Pera: Pa kako sam ja... Slušaj, ako nećeš odmah u Kanadu, daj, evo, daću ti keš, pokreni neki svoj biznis...
    Laza: C!
    Pera: Šta je sad!?
    Laza: Brate ko će da plaća porez!? Ko zdravstveno? Sam sebi?
    (i tako dalje)
    Pet meseci kasnije, Pera saznaje da je Laza pronađen mrtav u stanu