„vecna lovista“

Tačno ta rečVečna lovišta7 definicija →

Elem, ukoliko ste tokom svog odrastanja, bili izloženi ovom animiranom ostvarenju, neosporno je da i dalje vučete ozbiljne emotivne posledice. I mada je na prvi pogled, možda i drugi, ovo jedan od crtaća sa nešto neobičnijim krajem, sama problematika je dosta složenija.
Odvajkad me muči, zašto su onog nesrećnog i u abdomen ranjenog vojnika transportovali u njegovu otadžbinu na lečenje. Ukoliko bi se uzela u obzir tadašnja pomorska dužina putovanja, veće šanse za ozdravljenje bi svakako imao, ostavši sa ženom oštre vilice.
Da li nam ovo donekle kompromisno rešenje poručuje, da je nemoguća večna ljubav ili međusobna tolerancija različitih nacija? Da li je odbegli vojnik tugovao, propio se, šmrkao kakve halogene supstance nakon toga? Nisam uplašen, samo sam zabrinut i tražim odgovore.

OBoblakmatori · 28. jul 2014.💬 9

Zar šibica, taj tako običan i funkcionalan predmet, moze imati filozofiju i istoriju? Često nam se događa da nismo svesni da je naše razmišljanje, poimanje sveta i delovanje, uključujući i ono mehaničko, u stvari plod lagane evolucije. Izlizanost svakodnevne upotrebe oduzela je našim radnjama njihov prvobitni filozofski, istorijski i kulturni smisao. Tako je i sa paljenjem šibica. Taj komadić drveta, čija se glava zapali trenjem, potiče iz vrlo davnih vremena. Naime, istorija i filozofija šibica se međusobno prozimaju a vezane su za tezak, spor i stalan napor čoveka da ovlada vatrom i stavi je u svoju sluzbu. Dakle, filozofija opstanka i filozofija vatre (simbol večnog kretanja) se prozimaju sa filozofijom trenja.

Dokumentarni filmovi koji prikazuju primitivne narode kako danas, u 21. veku, energično taru vrhove drveta da bi proizveli iskre i zapalili vatru (npr bušilica s lukom), morali bi nas podsetiti na to da su i naši preci prošli kroz isto i da je nevolja tog napora tj. teskobe i straha od neuspeha, podstakla čoveka da trazi nova i sigurnija rešenja. Dakle, to je filozofija invencije po kojoj je nuzda majka invencije.

Da budem jasniji, izum šibica nije donio konačno rešenje problema ovladavanja vatrom ali bio je to značajan pomak i napredak koji je omogućio kontrolu nad jednim elementom koji ima neobično veliki značaj.

Otkriće vatre otvorilo je primitivnom čoveku ogromne mogućnosti poboljšanja njegove egzistencije i vladanja prirodom. S jedne strane, dozvolivši mu da materijalno poveća rezerve hrane (bilja, na primer, koje je kuhanjem postajalo ukusnije i probavljivije) i s druge strane, olakšavajući tipično ljudska ponašanja, kao što je osećaj pripadnosti jednoj grupi (plemenu ili klanu), koji se iskazivao okupljanjima oko vatre. Čitav ljudski napor, koji je trajao milenijumima, sastojao se u pronalazenju načina da si svakodnevno što lakše obezbedi vatru. Iznošenjem istorije tog istrazivanja otišao bih isuviše daleko. Podsetimo se samo da je za paljenje vatre, osim trenja dva komada suhog i lako zapaljivog drveta, postojao i postoji i danas, jedan vrlo rasprostranjen način: udaranje dva kremena. Inke iz Juzne Amerike smislili su jedan od najingenioznijih sistema: upotrebljavali su dva velika ogledala, pomoću kojih su usmeravali sunčeve zrake i koncentrisali ih na zapaljiv materijal (sunce je izvor zivota). Kod starih Grka, svetu vatru ,simbol grada (polisa) stalno odrzavanu u hramu gde su bili bogovi zaštitnici grada, lozile su i podhranjivale device: te buduće majke simbolizovale su u stvari trajanje i opstanak grada. U antičkom Rimu, tu ulogu imale su vestalke. Uprkos realizovanom napretku potraga za jednostavnim, brzim i sigurnim načinom dobijanja vatre nije prestala ni u narednim vekovima.

Kasnije, rešenje tog starog problema potpomogla su otkrića iz hemije u vreme industrijske revolucije (kraj XIII i početak XIX veka) da bi šibice poprimile svoj konačan oblik: običan štapić impregniran na jednom kraju crvenim neotrovnim fosforom ( videti definiciju Devojčica sa šibicama http://vukajlija.com/recnik/Devojcica%20sa%20sibicama/24267) sposobnim da se zapali prilikom trenja o tvrdu površinu a plamen se dalje odrzava drvetom...

Filozofija šibica se,na kraju, moze definisati i kao filozofija prozimanja umetnosti i instrumenata kojima se čovek sluzio za rešavanje praktičnih problema ali koje je potom znao pretvoriti u instrumente imaginacije. To dokazuje čovekov napor da reši materijalne probleme uz neodoljivu potrebu da predmetima od praktične koristi, naizgled običnim, da ludičko značenje (postoji naročita filozofija konceptualne umetnosti i umetnici koji pomenutim predmetima daju potpuno nove dimenzije i značenja uobličene kroz čudesno lepe instalacije).To je,dakle, svojevrsna umetnička filozofija invencije u upotrebi šibica koja nam omogućuje i da se s njima igramo. Takođe, kako kaze Witold Gombrowicz u svom Dnevniku, "usredsređujući našu paznju na tri šibice mozemo u njima otkriti misteriju kosmosa jer one su ipak njegov deo, a zna se, u kapi vode ogleda se svemir a one su ni manje ni više no stvar u čitavom svom veličanstvu jer se i u njihovom ponašanju izrazavaju zakoni prirode a gledajući ove šibice sa odgovarajućim usredsređenjem mi obavljamo svečani čin, konfrontiramo svest sa materijom".

Genijalne stvari su jednostavne stvari poput mnogih genijalnih otkrića i izuma. Upravo ih jednostavnost čini ingenioznim.

"Svet ovaj, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovek, nego je uvek bio, jest i biće vatra večna ziva, što se s merom pali i s merom gasi".

Heraklit
KVKvintilijan · 22. jul 2008.💬 6

Stanje stvari na velikom broju večnih počivališta diljem majke Srbije. Nije to samo zbog toga što smo sve stariji kao nacija, te veliki broj starih ljudi umire, već ponajviše zbog činjenice da su opsezi grobova spojeni sa opsezima grobova oko njih. Pomisli čovek da je celo groblje jedan veliki grob, jerbo nemaš gde nogom kročiti na crnu zemljicu, koliko su svi stisnuti jedni pored drugih.

Svaki pedalj je morao biti iskorišćen i nikako uludo protraćen, samo da bi još jedna večna kuća bila uočljivija, a to što je do prolaska do susednog groba potrebno umeće Indijane Džonsa, to nikom nikom ništa. Možete se samo žaliti upravi groblja i to je to.

CIciklon · 25. okt 2013.💬 1

„Kurir je osoba koja preuzima poruke, pisma ili pakete od jedne osobe ili sa jednog mesta i prenosi ih drugoj. Kurir dostavlja poruke najčešće brže od redovne poštanske službe ili van njenog sistema. Ukoliko je...“ i bla, bla, bla. To je, svejedno, nesumnjiva istina. Dočim, kad je reč o ‘kuriru‘ - e, onda stvari stoje sasvim drugačije.

Večna dilema u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Razred za filološke znanosti: Ak' se racki ‘sudija‘ po naški veli ‘sudac‘, kak bumo potem rekli za ‘kurira‘, prosim ljepa?
KAKastrop · 22. jan 2025.💬 2

Ta fora, prava fora, THE fora, ona koja će ostati za vijek vjekova, koju će koristiti tri sledeće generacija, koja nikad neće zastareti, bezvremena i večna, uvek u modi. Ta fora se ne smišlja, ta fora se ne planira, njen nagoveštaj ne postoji ni u najvećim dubinama uma - ali kad dođe pravo vreme, na pravom mestu, ona se pojavi, niotkuda...i kad vam dođe, prosto možete da čujete hor devica kako peva u daljini dok se sa neba spušta zlatni zrak svetlosti, i vi je izgovorite. I svi će se smejati, čak i najubedačeniji najžalosniji, čak i lik koji sedi u ćošku i kontemplira o tome kako će rezati vene večeras. I pričaće unucima da su prisustvovali prvom odvaljivanju te legendarne fore, a unuci će im reći "Daj matori ne seri" kao da je rekao da je bio prisutan kad su razapeli hrista.

Da bi zvučalo živopisnije umjesto infinitiva, navešću glagole u prvom licu jednine prezenta:

udarim, mlatnem, razvalim, rasturim, uništim, upropastim, raskomadam, rasturim, tučem, udaram, tepam, mlavim, maštrafim, marišem, bijem, razbijem, ubijem, dotučem, šinem, ošinem, ožežem, nakantam, raspametim, dokusurim, išibam, izbičujem, ošajdarim, klepim, žvajznem, mlatim, prebijem, nalemam, izlemam, izdevetam, pretučem, utučem, utucam, rastrgnem, zakoljem, zadavim, izbodem, proburazim, sažgam, dotučem, pocijepam, poderem, oderem, naderem, nabijem, izbijem, prikoljem, koljem, zašarafim, opamprčim, poništim, ovjerim, eliminišem, likvidiram, izrešetam, pokidam, iskidam, izbušim, istranžiram, sameljem, prevaspitam, strefim, drmnem, ošamarim, išamaram,

a tek idiomi:

prebiti ko vola u kupusu, ubiti Boga u nekome, napiti se krvi nekome, najebat' se mamice nekome, doći glave nekome, izmjeniti nečiji lični opis, napraviti mljeveno meso od nekoga, zatreti sjeme nekome, prosuti mozak, nabiti na neomašćen kolac, oči povaditi, tući, a nedati da plače, poslati u vječna lovišta, ...

Siguran sam da sam većinu termina i idioma zaboravio da napomenem, ali i ovo je dovoljno da vidite o kakvom jezičkom bogatstvu se tu radi.

ЈОЈова · 3. okt 2009.💬 11

Večna dilema. Ima li je ili nema? Jedna bajka kaže, naći ćete princa na belom konju i živeti do kraja života srećni i zadovoljni. E, pa, to je ipak samo bajka, iako mnogi ostaju u njenom domenu i pokoravaju joj se. Nije baš tako jednostavno!

Na putu do srži istine o ljubavi uopšte, moramo preći put od vrha do dna duše koristeći mozak. Kako krećemo od vrha, savladavamo lakše prepreke, dok ne siđemo do samog dna, na mikrometar do srži, do istine i prosvetljenja. Tamo nas čeka ''Prava ljubav'' (potencijalna šarena laža) u vidu crva sumnje koji naš mozak izjeda iznutra.

Sa druge strane, naš mozak, izjeden od strane crva, i izmoren analizom kroz dušu, ne može potpuno funkcionisati, pa sumnja da je ljubav u stvari samo stvar fluida i hormona.

A onda večito pitanje. Kome verovati? Mozgu ili dusi? Ili jedno bez drugog ne idu?

ŽNŽnji · 23. dec 2009.💬 5

Mjerna jedinica bola u agoniji. Označava nepodnošljive i dugotrajne samrtne muke.

- Sudija što živi iznad mene jutros imao saobraćajku. Kažu da mu se bore za život.
- Mitović? Preživjeće!
- Kako znaš?
- Pa, taj je toliko zla nanio ljudima u svom jadnom životu, da će zbog muka pojesti minimum 2 jorgana dok se ne preseli u vječna lovišta. Umiraće on dugo i polako, ja ti kažem.
HIhighlander007 · 17. jul 2012.💬 0

Dva potpuno različita čoveka. Dok romantičar na postavljeno pitanje daje dugačak, dosadan, patriotski i gotovo poetski odgovor, realista odgovara kratko i jasno.

- Gde živite?

Romantičar: Živim tamo gde ptice veselo cvrkuću. Tamo gde trava veselo igra na vetru, a ruža ima u izobilju. Živim tamo gde je ljubav večna.
Realista: Živim u Valjevu.
IVIvan92 · 17. nov 2010.💬 2

Genijalan dizajn čarapa koji se kod nas masovno pojavio, čini mi se veselih devedesetih. Da čarape ne budu baš jednobojne, a da nema nekog preteranog cimanja oko idejnog rešenja, pobrinuo se verovatno neki maštoviti Turčin u fabrici plastičnih čarapa. Čim vidiš romboide, znaš da su čarape 100% kupljene na pijaci. Ime im je verovatno dao neki siromašni profesor matematike koji je devedesetih prodavao čarape na Bulevaru. Pošto će se teško naći neko da nikada nije obuo romboide, moglo bi da se zaključi da su čarape sa tim motivom prilično popularne. U stvari ljude boli kurac kakve čarape nose, bitno je samo da su jeftine. Ipak ostaje večna misterija zašto na čarapama nije motiv krugova, kvadrata, trouglova ili neke druge geometrijske slike, već isključivo rombovi. Po srpskim pijacama i kineskim radnjama, romboide su i dalje dominantna aplikacija na čarapama.

- Zumbul-aga, aferim, kak'e ćemo čarape da pravimo?
- Kak'e oćeš, boli me pička.
- Rahmetli, rahmetli. Metnućemo nešto, metnućemo...
---------------------------------------------------------------------
- Cuca i Mirče mi doneli za slavu vlašu vina, sto grama kafe i čarape romboide.
LUlud · 13. apr 2015.💬 3
prethodnijoš rezultata