Onomatopeja, koju nikako nismo voleli da čujemo kao mali. To je značilo kraj! Obično kad se igra na zlatni gol ili koš razlike, majka baš tada zove u kuću. A opet, ako igramo žmurke i mi smo ti koji žmure, ovo je spas.
Marko: Ajmo, ko da koš pobedi!
Đole: Ajde!
Đolova keva: Kućiii, dosta je!
Đole: Ali samo još mal...
Đolova keva: Nemoj prut da radi! Kući, rekla sam.
(10 godina kasnije)
Marko: Ajde još malo dasolešimo pa da se jebe nešto!
Đole: U to ime! :nazdravlja:
Đolova keva zove na mobilni: Jooj, dolazi kući, otac ti dobio napad!
Đole: Au 'de sad lebtejebo... (kreće lelujavim korakom do kuće)
Marko: A idukurac...
(10 godina kasnije)
Marko: Kakoe jebote, 'oš se ženiti!
Đole: E, otkad te ne videh, ubi te Evropa, nikako kod nas da dođeš!
Marko: Ne izbegavaj odgovor, pusti mene...
Đolova keva :dobacuje iz auta: Ajdee Đole sine, ocu ti godišnjica, pusti njega sad!
Marko: Opet onomatokeva jebote! Ceo život, dobio bi' onaj basket uvek se izvučeš!
Đole: Ma ćuti nemoj kenjati, još sam im'o loptu!
Marko: Ae, ae, biće revanša idi starom na grob sad.
Ovo je jedna veoma za'ebana stvar za definisati.U danasnje vreme ko je normalan i nije bas najnormalniji.
Svi su u potrazi za NORMALNIM,normalna porodica,brak,obrazovanje,posao,skolovanje...
Ljudi moji toga danas NEMA.Prave "vrednosti" drustva(ako su ikada i postojale) su poslednjih godina otisle u da prostite krasan kurac.
I s' obzirom da drustvo cine osobe kako zenskog tako i muskog roda za kolaps morala i ostalih "normalnih" pizdarija mu dodjemo sami krivi.
Vracam se na definisanje normalne devojke.
To bi po legendi trebala da bude neka iole pristojna i kulturna devojka lepuskastog izgleda osrednje gradje(ni riba ni grob)zadovoljna i svesna sebe a pritom neuobrazena,druzeljubiva ali ne tracara,zavrsava neku finu skolicu ili ima neko kulturno zaposlenje sa nekom prosecnom platom,a pritom ne zicka pare od decka i roditelja nego trosi koliko ima (pa jos i ustedi),ume da saslusa sagovornika i da ne sudi osobama po izgledu,nacionalnosti,veroispovesti i finansijskom stanju.
Veruje u to da tamo negde postoji normalan muskarac koji ne trazi od devojke samo da ima velike sise,preplenuo ten,izblajhanu kosu i nece joj na prvom sastanku baciti kljuceve od kola na sto i svoja 3 mobilna telefona i reci "siri noge".Takodje ne menja muskarce ko carape jer joj je u zivotu ipak bitan kvalitet a ne kvantitet.
(ista definicija vazi i za normalnog muskarca s tom izmenom da trazi devojku koja mu nece na prvom sastanku postaviti pitanje "sta vozis?"a nakon toga prevrnuti ocima kad cuje "ford tabanus")
E sada i ako su postajale iole normalne osobe u ovom drustvu,do sad su popizdele i odlepile zato sto je kukolja puno a zita malo,prema njima su se odnosili sa prezirom jer su jednostavno drugacije,razocarane su u drustvo kome ne mogu da se prilagode kao i u vecinu ljudi koja ih okruzuje.Zive u osami ucaurene razmisljajuci o tome da li zapravo njima nesto fali sto su jednostavno normalne.
Vecina tih "normalnih" na kraju popusta pod pritiskom i pokusava da se prilagodi okolini.Samim tim te osobe postaju isfolirane i nekad cak i gore nego osobe sa kojima su htele da se istovete.
Na kraju mogu reci jos to da svaki muskarac koji je ikad upotrebio izraz normalna devojka trazi zapravo devojku koja:
Izgleda full a pritom se nece karati sa njegovim ortacima,ne zvoca mnogo,po potrebi ume nesto da skuva,ume da slozi prosto prosirenu recenicu,ne trazi skupe izlaske ni skupe poklone i ume da ode kod ortakinje kada pocne tekma. :)
Poneka deca u jednom trenutku odluče da se izraze kroz stihove. Neki takvu decu nazivaju pederčićima, neki umetničkim dušama. Oni tako pišu, u početku gledaju samo da se rimuje, kasnije nešto i sklope. Ostali gledaju na to, kažu nije to loše, ali ne obraćaju preteranu pažnju. Jednog dana, neko od te dece uspe, a onda oni što su govorili nije to loše, mudrački kažu:"Reko sam ja odma, da će mali uspeti."
I tako sam ja krenuo, još uvek mi govore, nisi loš mali, a ja se trudim.
Slušam plač majke, kaže ne idi sine,
slušam plač majke, jer tamo se gine.
Gde kosti leže, do dva rođena brata
tamo gde je prošla podla ruka ratna.
I suze i bol, smrt kao spas, ne idi sine,
ostani kući, jer tamo se gine.
Zar hoćeš da čuješ lelek, kuknjavu i plač,
molim ti se sine, ne idi, ostani zbog nas.
Nije na majci, da dečiji obilazi grob,
nije to po redu, ne da tako Bog.
Da ti palim sveće, da ti menjam cveće,
nije to po redu, ni Bog tako neće.
Tamo strada mladost, životi se gase,
sedi kući sine, misli malo nase.
Izraz, odomaćen uglavnom kod starijeg stanovništva brdovitog Balkana, a koji označava da nisi baš sasvim svoj.
- Ćale, imao sam noćas malu nezgodu. Dok sam vraćao Maju kući, naleteo sam na neki traktor, pa sam ti slupao auto!
- Maaalu nezgodu??? Maaaalu??? Pa, u šta si gledao, jadan ne bio? I cepelin u vazduhu da je bio, ti bi se zakucao u njega!
- Draga moja porodico, imam jednu vest za vas koja vam se neće dopasti! Napuštam školu!
- (svi u glas) Kuku! Lele! Pa što?
- Svi znate Jovana, jel tako? Svi ste ga već zvali zetom... i, trudna sam. A mi smo raskinuli, on ne želi da prizna ovo dete, nije siguran je li njegovo!
- Kuku, kuku, crna moja kćeri. Pa ti ćeš me u grob oterati! Šta ćeš ti raditi sa malim detetom, jadna ne bila? Pa ni sebe nisi umela paziti, a kamoli njega! Kukuuuu!!!
Šifrovani govor iskusnih planinara. Ne mislite valjda zaista da se neko pentra po planini, pa da ga naguzi medved?
Suva Planina- Ide se na STVARNO planinarenje, vodi ludi Dine, i jos par budala ide sa njim.
Mokra Gora- Šika je obezbedjena i utovarena u autobus, dva dana vrhunskog pijančenja u domu.
Tresibaba- Neke babetine se naguzile da idu, nema ništa od jebačine, osim ako se Radoje baš ne usvinji...
Devojčin grob- Pošle i neke klinke, ružne ali DAJU!
Stolovi- Klopa je obezbedjena i čeka nas kad stignemo.
Berba narcisa- Neki pederi što ih dugo čekamo će da dobiju batine.
Fruškogorski maraton- Kulen, Vino, Švargle, Dunja...
Gledićka transverzala- "Kod Guštera" u Gruži, preko "Cane" u Glediću do "Pikule" u Čukojevcu.
Noćni uspon na Rtanj- Neka debela, ružna ko lopov, al dobro se trsi, samo ne pali svetlo.
Tri vrha Povlena- Peče se prase i jagnje i jare, uz vino, pivo i rakiju.
Bratimljenje Planinarskih Društava- Jebe ko koga stigne.
Kad ti neko krene sa pričom, pa znaš da ti neće oduzeti pet, petnaest ili dvadeset minuta dragoceno protraćenog vremena, već može da tupi satima i satima. Da bar znaš da si osiguran kad primetiš da truliš, a on još vergla. Može i kad ti ortak predloži neki šešeljevski podvig.
-Ijao, baš mi je drago da sam te videla! Moram da ti ispričam nešto...
-Nemam vremena, gubim vreme kod kuće.
-Ma, samo pet minuta.
-Aj, sačekaj samo minut da rezervišem grobno mesto, pa ti nastavi. Probudi me kad umrem, ok? Prošli put sam te pitala koliko je sati, a ti si mi objasnila zašto si evangelista (istinita priča).
___________________________________________________________________
-Imam jednu odličnu ideju!
-Sigurna sam.
-Ne, ozbiljno! Naš da se komšijina kuja oštenila, rasni štenci, bre!
-Kuja Sime-ludaka, ona Ehidna?
-Ma, nije ona tako opasna kao što ti se čini. Ti zamajavaj keru, ja zdipim jedno i prodamo, laka para, bar sedamdes' evra svakom!
-Naravno, ček samo da rezervišem grob, ako me onaj ludak ne pogodi puškom, da me lepo rastrgne kuja koju ne smeš izvesti u šetnju bez gvozdene brnjice.
-Ako ti nećeš, ima ko će.
-Svakako, sigurna sam da ćete biti srećni u zagrobnom životu.
Osobe koje bi mogle da se koriste kao medicinsko sredstvo za prirodno lečenje hipotenzije (hronično niskog pritiska). Ali u maloj količini, jer bilo šta duže od 25 sekundi može izazvati visok krvni pritisak, sa čak i fatalnim posledicama.
(Na malom ekranu TV prijemnika, koji sluša žena, ide "urbana" emisija gde su jedini gosti dve pomenute spodobe): I vi, gospođo Kandić kao i Biserko, mislite da su Srbi krivi za poraz i genocid Persijanaca iz Grčke u bici i nakon bitke kod Termopila.
N.K: Da, smatram da je za to kriv Milošević i uopšte su Srbi krivi za gotovo sve zločine i elementarne nepogode još od nestanka dinosaurusa pa na ovamo.
Žena: Dragi, dođi da vidiš jednu emisiju, jako je zanimljiva. Politička je.
Muž: Ako nije Marijan Rističević, ne zanima me!
Žena: Ali gosti su Sonja Biserko i Nataša Kan...
Muž: Štaaaaa?!?!? Ti 'oćeš u grob da me oteraš pre vremena!!! Arghhhh! ( hvata se za grudi pada na pod)
Žena (vrišti): Dragi! Jesi li dobro?
Muž: Ugasi teve i zovi hitnu. Predozirao sam se lekovima za nizak pritisak.
Rečenica koju je većina majki izgovorila barem stotinjak puta u odbrani svog sina. A ako je jedinac puta 10 na taj broj. Najtužnije je da one iskreno, kao i sve keve, veruju u to dok mi sinovi, konji, obilno koristimo to poverenje. Ali takve stvari nekako nikad ne funkcionišu sa ćerkama. Ćerka uvek dobije po pičici od keve ako napravi sranje. Uvek je tu ta suprotnost i ukrštanje mamini sinovi/tatine ćerke. Možda je drkavi Frojd stvarno nabasao na nešto ispod svih tih perverznih aluzija ali nije mogao normalno to da formuliše od visoke procentualne prisutnosti opijuma u krvi.
(real life primjer)
- Gdje mi je dijete? Šta mi je sa djeteta? Milane! Mišo!
- Smirite se gospođo. Sjedite tu na stolicu. Malo se hladi dečko u drugoj sobi.
- Molim vas ko Boga gospodine, nemojte ga tući. Oca je izgubio u ratu. Nije mu lako.
- I od tuge je za života nakupio toliko krivičnih prijava od čije bi se gomile postideo i ceo "glumački" sastav dokumentarca "Vidimo se u čitulji".
- Nije on ...
- Nije on? Pa ko je? Jesam li ja?
- Znate, njega su nagovorili. On je dobar ali je naivan i upao je u to društvo sada pa se malo pravi mangup da ga prihvate.
- Dve razbijene glave ...
- Joj.
- Polupan frižider pun pića ...
- Kuku!
- Čak 5 polomljenih stolica ...
- Ju ju ju Milane u grob ćeš me poslati!
- Baš je zapeo da se uklopi vaš Milan.
- Nije on gospodine, molim vas, druge vi gonite. Ove što su ga nagovorili.
O sve zapeklo, sve se skvrčilo, prijatelju moj, vreme prošlo, to više nisu spremne nenačete boje u oblim tubama tempera i belo platno, blok 5 života: šta li će nam sve naslikati, nego opiljci otpali sa glave klina po kome udarao malj godina ko po tuđem. Evo ti dete, na, proberi igraj se, našaraj mi sunca malo na koži al nećeš naći žutu sjajnu nju smo prvo potrošili umutile je ko jajca proždrali kajganu jutra začas. Belu i ne traži ona je prva otišla na tolika beljenja uvila se ko mrtav crv ko govance vrapca na vetru stisneš li je još jednom samo će se u prah na dodir raspasti ko od pepela dvorac čiji prozori daju svetlo plavi slabi odsjaj. Te plave koja se istrošila na nebesa, uvek su pola neba zauzimala, sad osta iskrzano, bež, donji neki namaz šućmurast, zjapi ko pećina nad nama kaplje vlaga na retko svetlo zeleno mlado iždžikljalo lišće i korovlje naše povremene sreće: nema više te zelene, tek toliko da iscediš za još koje proleće.
Ali zato, eto, vidi tu kočopernu braon govno puna tuba puca od zdravlja mož da islikaš sve seoske puteve razlokane Srbije: Mirko Alvirović Vojislav Ilić taljige grob magare kljuse tango argentino kišna oblačna noć mestimično sa slabim danom kad se seti u kome sunce tinja kroz šerpu protanjenog dna. Eto ti i neke tamne crvene suviše tamne suviše ozbiljne neke tupe neme strasti krv stara bolesna pumpa još u krečanu uma svoje tokove životinjske traži se žensko kao zabran ko topli predah od te hladne kišetine šerpa plave što nas uloka skroz i skvasi ko pse. O pa ti reski dani ko da na oblacima opet farbaju juga u zastavi zaista grozna zatvorena plava i taj miris kiselkast farbe u vetrovitoj noći odozdole osećam se ko Pobesneli Maks Uspavali Maks Obeznanjeni Maks u postapokaliptičnoj Srbiji šljiskaju me sivom i crnom naftom brada mi ulepljena kosa umašnjena padam u san pa u još jedan i tako dole i dole al ne znaju da sam izvuko crni osigurač da ga čvrsto držim za zadnjim smeškom prevare u jednoj šaci, to rešenje, koje sadrži sve ostale i u drugoj novu tubu zaboravljenu skrivenu za ovakve dane: nije ona bila u setu sa ostalima, nju su mi davno, jednog jutra, doneli s mora, ko školjku:
U njoj boja tvojih slepoočnicia boja tvojih zelenih grozdova boja mokre tvoje usne boja venica spletenih na tvojim grudima boja uvijutka tvog boje stepe prerije pampasa tajgi ma livade obične prigradske tek malo da zađemo s puta tu u jarak u predvečerje u zoru kraj stare šljive a padaju po nama sa zrele dženerike: zelene, žute, žućkaste, bele, žuto crvene, narandžaste, mesnato zlaćane, pa onda teget i ljubičasto i ranke i sterlejke i madžarke i šta ti ja znam i mulja se to i mulja i celu noć se mulja i smešali smo nekako to testo ispekli ljubičasti hleb noći, i u njemu, u sredini, zlatni novčić jutra i neke nove boje, iste, stare, a nove.
ja u školu idem i onako sam đak
Podleći izuzetno privlačnom izgledu namontirane ribetine.
Uvereno krenuti u šmirglanje nakon dobijenog zelenog svetla od strane iste i skontati se nakon prvih par rečenica sa nazigled pristojnom i finom curom koju posle suptilnog obrađivanja vodiš kući kako bi čalaprcnuo, ni ne sluteći da će to veče zacementirati svoje mesto u neslavnom odeljenju memorije mozga.
- I šta se to deilo sinoć posle žuraje?
- Ne želim da se prisećam toga, ali moram ipak da ti ispričam.
- Pa kreni. Šta je to tako sablasno?
- Na'vatam jednu turistkinju iz Tajlanda sinoć. Krenem da jedem govna i shvatim da je oćna i po. Predložim da odemo do mene, ona pristane. Pozovem taksi i dok smo se vozili kaže mi da ima jedno veliko iznenađenje za mene.
- Dala ti u rč?
- Ma ne. I ja sam se to ponadao, ali nije. Stignemo kod mene, stan u haosu i nisam ni palio svetlo. Odma' sam je bacio na krevet i krenuo da skidam gaće. Torima, skinem ja gaće, a ukrućeni palamar crnačkih razmera me opali po glavi k'o ćale bekovskom posle roditeljskog na tromesečju.
- Opa, odpička varka!
- Ništa me ne pitaj, ćuti. Ovo ćeš u grob da poneseš inače me neće oprati ni ceo Crnomorski sliv.